Nastavit ćemo nazivati stvari pravim imenom – poručio je nedavno u intervjuu hrvatski premijer Zoran Milanović i tako jasno biračima dao do znanja da ne namjerava promijeniti vlastiti komunikacijski stil. To je legitimno, pa čak i principijelno, ali koliko je pragmatično, može se zaključiti iz dosadašnjih rezultata takve politike. Nakon manje od godinu i pol dana njegove vlasti teško je locirati društvenu skupinu prema kojoj vlada koju vodi nema otvorenu frontu. Pa tako i trpe udarce sa svih strana.
Situacija je i pomalo nadrealna. U trenutku kad sindikati pripremaju opći štrajk nezadovoljni radom Vlade, njihovi klasni neprijatelji poslodavci – koji će najviše profitirati od Vladine politike prema sindikatima – pripremaju javni istup u kojem će tu istu Vladu proglasiti nekompetentnom. A to je tek vrh sante leda nezadovoljstva. Pa su tu i Crkva i lijevi intelektualci i branitelji i civilne udruge i banke, a i bogme i štediše. U samo 18 mjeseci antivladin blok okupio je kamarilu likova koje ideološki, pa ni interesno, ne povezuje ništa osim protivljenja vladajućoj garnituri.
Tu neprincipijelnu koaliciju Vlada je dijelom potencirala, treba to reći, i principijelnim inzistiranjem na nekim potezima i vrijednostima koje smatra važnima, kao što je primjerice i uvođenje zdravstvenog odgoja u škole. Na žalost, politika je izvršna djelatnost, a uspjeh neke politike mjeri se prema postotku ostvarenosti zadanih ciljeva. Ključni problem demokratskih društava nalazi se u potrebi da se ciljevi ostvare poštujući sve norme i zakonitosti javne diskusije. A tu je i temeljni deficit Milanovićeve vlade. Vodeći se djetinjastom šuvarovštinom “o popu i bobu”, Milanović u godinu i pol dana vlasti nije pokazao da je spreman pretrpjeti i kratkotrajan poraz da bi dugoročno ostvario pobjedu. Takav politički stil u kojem je pobjeda u verbalnom dvoboju važnija od uspješne implementacije nekog programskog cilja izvor je situacije u kojoj se Vlada danas nalazi.
Pojednostavnjeno rečeno, netko u Vladi danas bi se trebao zapitati je li inzistiranje na nekoliko spornih naslova u popratnoj literaturi programa zdravstvenog odgoja bilo vrijedno ukidanja cjelokupnog programa, što se dogodilo nakon odluke Ustavnog suda. Na žalost, takvog strateškog nijansiranja u Milanovićevoj vladi još nije bilo, dapače zamijenjeno je konfliktom. A u okruženju konflikata i sve dobre Vladine političke odluke u očima javnosti naglo devalviraju. Stoga, ako je Vladi potrebna rekonstrukcija, prvo što bi trebala rekonstruirati jest način na koji komunicira s javnošću. Bez saveznika nijedna vlada, pa tako ni ova, neće moći provesti reforme potrebne za gospodarski oporavak zemlje.
Na žalost, Vlada takvih saveznika trenutačno baš i nema, a svakim je danom sve manja šanse da će ih i steći. Hrvatska je ušla u spiralu konflikta, gdje svaki sukob potiče nastanak sljedećeg, intenzitetom jačeg. Za društvo ionako opterećeno povijesnim i socijalnim podjelama to nije dobro, a odgovoran premijer trebao bi shvatiti da je njegova ključna zadaća takvu situaciju umiriti, čak i pod cijenu da podnese kratkotrajni poraz. Jer put do oporbe popločan je kratkotrajnim pobjedama.
