Da je doživio 1. siječnja 2014. godine, hrvatski naivni slikar Vladimir Bedeniković proslavio bi sedamdeseti rođendan. Na žalost, taj umjetnik, koji je afirmaciju stekao u Austriji, preminuo je u Salzburgu 29. listopada 2013. godine. Unatoč svim današnjim mogućnostima brzog protoka informacija, vijest o smrti svjetskog putnika, razbarušenog avanturista i veseljaka Vladimira Bedenikovića do njegove se voljene Hrvatske probijala mjesecima. A Vladimir Bedeniković ipak je zavrijedio makar i posmrtni spomen u hrvatskom tisku, koji je u svom Salzburgu redovito pratio, kao što se veselio i demokratskim promjenama koje su pogodile Hrvatsku početkom devedesetih. Bedeniković je rođen u Zagrebu, majka mu je bila Austrijanka, otac Hrvat.
Kako mu je majka radila u kući ustaškog prvaka, ministra i književnika Mile Budaka, nakon Drugog svjetskog rata morala je napustiti Zagreb, pa je Vladimir gotovo cijelo djetinjstvo proveo u internatu. Godine 1962. emigrirao je u Salzburg, gdje je radio po hotelima, nakon čega ga je strast prema avanturama i doživljajima odvela u Pariz i London te na plovidbu prekooceanskim brodovima. Tih se godina u njemu pobuđuje zanimanje za slikarstvo, pa počinje olovkom crtati čuvena djela... Iz tih vremena nastaju i priče o Vladimiru, koji je u Parizu redovito posluživao Salvadora Dalija, u Salzburgu se susretao s Ellom Fitzgerald te se na Ibizi družio s Friedrichom Guldom. Kada se 1974. vratio u Salzburg, to više nije isti čovjek koji je iz Salzburga otišao. Na Vladimira je tada utjecala Marika de Posz, ugledna slikarica i grafičarka mađarskog podrijetla, koja ga je upoznala s tajnama slikarstva.
Vladimir je dobio stipendiju pokrajine Salzburg te je 1977. izašla njegova prva knjiga za djecu “Slikovnica o seoskom imanju”, u izdanju izdavačke kuće Annette Betz. Knjiga je postala bestseler i prevedena je na sedam jezika. Uslijedile su i knjige “Vladimirovo putovanje oko svijeta” te “Naomi i priča Svete noći”. Od 1976. Vladimirove slike intenzivnih boja prikazuju se na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama diljem svijeta. Dobio je Vladimir i nekoliko nagrada, a djela mu se nalaze u mnogobrojnim javnim i privatnim zbirkama, napose u bogatom gradu Salzburgu, u kojem je Bedeniković uživao velik ugled. Njegove su slike Salzburga poslužile i za nekoliko serija razglednica iz tog turistički i umjetnički važnog austrijskog središta. Čak je i Deutsche gramophon jedan Bedenikovićev idilični portret Salzburga iskoristio za omot ploče na kojoj je veliki Karl Böhm s Berlinskom filharmonijom i Thomasom Brandisom izveo Mozartovu Haffner serenadu. Koliko mi je poznato, jednu je sliku Bedeniković poklonio i zagrebačkome Hrvatskome muzeju naivne umjetnosti (uostalom, kao i Marika de Posz), a u Zagrebu je u protekla dva desetljeća izlagao dva puta.
Hrvatski nakladnici, na žalost, nisu pokazali interes za hrvatska izdanja njegovih dječjih knjiga. Nakon njegove smrti, kolekcija njegovih djela ostala je u Salzburgu, zajedno s nekim radovima Ivana Generalića, kojeg su i Vladimir i Marika de Posz iznimno cijenili. Na žalost, njegova smrt u Hrvatskoj je prošla nezapaženo, kao što je podosta nezapaženo u Hrvatskoj prolazio i cjelokupni njegov umjetnički rad. Kao da imamo na bacanje umjetnika čije slike ukrašavaju ploče Berlinske filharmonije ili čije se slike prodaju kao razglednice usred festivalskog grada kakav je Salzburg.
Hvala za ovaj članak!