Da Rusi nisu zavrnuli plin, da nije bilo javne nervoze i graje zbog toga, vjerojatno bi i godišnjica HDZ-ove koalicijske vlasti bila bučnija. Ali i unatoč stišanom slavlju, ni HDZ ni njegovi politički partneri nisu mrzovoljni, nisu nezadovoljni godinom svoje vlasti. A vjeruju da će njihovo zadovoljstvo i rasti.
Još su više uvjereni da će svoj mandat dovesti do kraja. Ako je slavlje godišnjice bilo manje nego što se planiralo, ako je uvjerenje da će biti razloga za zadovoljstvo marketinški razumljivo, no realno, dvojbeno, onda je vjera da će im vlast trajati dok im traje mandat – sasvim realna.
U ne baš dugoj povijesti hrvatske demokracije uobičajilo se da se mandat za vlast dobiven na izborima izgura do kraja. Hrvatska je demokracija uglavnom ritualna: izađeš na izbore, glasuješ, a onda smjerno i tiho šutiš, ili si pak nešto mrmljaš u bradu do novih izbora. Utoliko je i uvjerenje sadašnje vlasti da će vlašću ostati do kraja mandata sasvim realno.
Je li u Hrvatskoj dosad pala neka vlada? U Hrvatskoj vlada ne pada bez obzira na to kako vlada. Demosu je demokracija uglavnom glasački ritual i poslijeizborna politička pospanost. Utoliko ni sadašnja vlast ne mora imati nekih velikih bojazni. HDZ se ne mora bojati za svoju čudnovatu koaliciju, strahovati da će mu neki od partnera otkazati. Pravilo je hrvatske demokracije: Dok je vlasti, bit će i partnera. Vlast je najčvršći politički cement svake koalicije. Stoga i u tvrdnju sadašnje vlasti da je “koalicija čvrsta” ne treba sumnjati.
Jedna je od čudnovatih navika hrvatske politike i da se jedno priča prije izbora, a drugo nakon izbora. To je postalo hrvatskim političkim folklorom. Dok se nije vratilo na vlast, vodstvo HDZ-a je izvikivalo “Ne damo naše generale!”, a kada se na vlast vratilo, slogan je mogao glasiti – “Samo recite, kojeg!” Obećavalo se i smanjenje PDV-a, ali je obećanje ostalo “ludom radovanje”. Prije dobivanja drugog mandata HDZ se zaklinjao u „proglašavanje ZERP-a“, a nakon dobivanja izbora i bruxelleskog “no, no”, od ZERP-a nije ostalo ni P.
I HSS, koalicijski HDZ-ov pajdaš, na predizbornim zborovima ponavljao je “ništa kontra ZERP-a”, a onda ga se zajedno s HDZ-om odrekao. U proteklih je godinu dana “čvrste koalicije”, selo, čijim se zastupnikom HSS drži, dobilo znatno manje novca nego mu je HSS obećao. Je li “seljačka stranka” zato napustila Vladu? HSS se iznova potvrdio kao “pouzdan partner”. Kao što je prilježno podupirao Račanovu vladu, podupire i Sanaderovu.
U potpori HDZ-a revnuje i HSLS. Sanaderova je bojazan od uskrate podrške HSLS-a kudikamo manja od negdašnje Račanove jer je u međuvremenu HSLS-ova “knjiga spala na dva slova”. Dio je negdašnjih haeselovaca, predvođenih G. Granićem, Radošem i Fižulićem, pokazao da je politika strast samo ako je slast i mast. Za šaku vlasti parola im je postala: Stranku “batali”, mi smo novi liberali! Đurđa Adlešič i Ivan Čehok su sigurno posljednji, a možda i zadnji saborski liberali.
HSLS-ov je utjecaj u Sanaderovoj vladi isti kao utjecaj Socijalističkog saveza na nekadašnju Partiju. Što bi politički odumirući HSLS bez šake vlasti? Pa i HSS? Bez vlasti HSS bi mogao pasti u depresiju razmišljajući o perspektivi preobrazbe u stranku-sindikat, nešto slično, također koalicijskoj, Stranci umirovljenika. I SDSS je pokazao da mu je omilila vlast. Prijekorna Pupovčeva najava da će mu stranka razmisliti o ostanku u koaliciji ako Vlada prizna kosovsku samostalnost, ostala je samo plačljivo-prijekornom retorikom. Mogla je Hrvatska i pet puta priznati Kosovo, SDSS se ne bi odrekao vlasti.
Jednoglasna koalicijska tvrdnja da im je savez čvrst, ne čudi. Čudno bi bilo, kakva nam je politička kultura, da je drukčije.
