Prošlo je više od desetljeća, a opatijski hoteli nisu došli u priliku privatizirati se možda će nakon odluke Komisije za vrijednosne papire RH otprije dva dana proći još toliko vremena da izađu iz okrilja državnog vlasništva. Baš se zalomilo na Liburnia hotelima, u kojima Fond za privatizaciju samo mijenja nezainteresirane predstavnike u Nadzornom odboru, preko kojih tobože kontrolira što mu se događa u kompaniji. U jeku afere s Liburnijom državni članovi NO-a razbježali su se na sve strane i nitko od njih nije zucnuo ni riječi. Ovakav ishod, povratak dionica državi, odnosno HFP-u, najviše će razveseliti njih, menadžment hotela i lokalnu zajednicu jer više nema opasnosti da se itko sa strane upusti u osvajanje hotela.
Nakratko će biti zadovoljna i Sanaderova vlada, koja je obećala oduzeti dionice holdinzima i vratiti ih na staro mjesto, što je i učinila, makar na vrlo čudan način. Od svih trenutačnih dobitnika malo će koga biti briga što će se na Liburniju navaliti sve moguće tužbe Ostoje i Eltza, vani i u zemlji, na redovitim sudovima i arbitraži. Barem su šefovi holdinga i njihovi odvjetnici velemajstori u parnicama. Kompanija čije su dionice predmetom silnih tužbi odvratit će od sebe sve moguće investitore pa će, kao i do sada, opatijski turizam preživljavati prodajom jednog po jednog hotela.
Odluka Komisije da praktično poništi ugovor i naloži središnjem registru da preknjiži dionice sa SNH-a i Doma na Fond za privatizaciju, uza slabašne argumente, za Vladu bi mogla biti velik uteg, možda veći i od toga da nije uspjela vratiti dionice. Naime, jasno je da već više od mjesec dana Vlada i Državno odvjetništvo pritišću Komisiju da donese očekivanu odluku makar je ta institucija koja nadzire tržište kapitala, baš zato što mora biti toliko nezavisna, odgovorna Saboru, a ne Vladi. No, nezavisna pozicija pala je u vodu i bilo je jasno od samog početka afere da će Komisija biti ta koja će donijeti pravno problematične odluke. A onda, za koji dana ukinut će se i Komisija, nadzor cijeloga financijskog tržišta preuzet će ujedinjena druga institucija te bi se sve moglo zaboraviti. Tako možda razmišljaju sudionici u lancu donošenja odluke o nasilnu oduzimanju dionica dvama holdinzima ili svojevrsnoj novoj nacinalizaciji na Sanaderov način.
No, teško će biti ukloniti dojam da je Vlada slučaj Liburnia prelomila preko koljena, kako u početku, kad je amaterski krenula u nagodbu s Ostojom i Eltzom, tako i sada, sirovim političkim pritiskom na institucije da obave ono što jedino može sud poništiti ili ne sporazum i vratiti ili ne dionice. Na kraju će se, možda za nekoliko godina, pravi rasplet dogoditi ipak na sudu, ali nenadoknadivo vrijeme izgubit će Liburnia i prema zakonu neutralne državne institucije koje se lome pred udarom politike.
