Poslije manje-više turističkih posjeta Opatiji i Brijunima srbijanski se predsjednik sprema i za pravi politički posjet Hrvatskoj. Dolazak Borisa Tadića u Vukovar, na Ovčaru, mogao bi ujedno biti i pokazatelj srpskoga odnosa prema nedavnoj prošlosti i prema hrvatskoj i srpskoj budućnosti. Poslije vukovarskoga susreta hrvatskoga i srbijanskoga predsjednika bit će jasnije je li se u srpskoj kolektivnoj svijesti nešto bitno promijenilo i, istodobno, koliko je zajedničko hrvatsko sjećanje spremno na oprost.
Naš predsjednik, Ivo Josipović i srbijanski, Boris Tadić, vjerojatno će onim što će u Vukovaru reći pokušati prenijeti i svoja osjećanja tih zajedničkih nacionalnih raspoloženja. Kada Josipović i Tadić odu iz Vukovara, Dunav neće prestati teći, no moglo bi se nešto promijeniti i u Hrvatskoj i u Srbiji. Mnogo više zbog onoga što će u Vukovaru reći Tadić, nego Josipović.
Hrvatski predsjednik u gradu na Vuki i Dunavu ne može reći nešto što u hrvatskome pamćenju ne stoji i nije znano kao istina. Prije svega Vukovar je Hrvatima Istina, tek potom nacionalni mit i simbol. U Vukovaru je otvoreno i brutalno napadnuta Hrvatska. Ne prizna li Tadić u Vukovaru tu istinu, gotovo da neće biti nijednog Hrvata koji neće reći da nije trebao ni dolaziti.
Hrvatska očekuje da se srbijanski predsjednik uime Srbije ispriča za ratnu agresiju. Ovdje nitko ne misli da je rat bio elementarna nepogoda koja se tek tako i slučajno stuštila na Hrvatsku. Rat nije bio slučajan, on je bio smišljan i planiran. I zna se otkud je krenuo. Nisu tenkovi iz Vukovara išli u Beograd, nego iz Beograda u Vukovar, i na tome pohodu na beogradskim ulicama bili zasipani cvijećem. Nitko iz Hrvatske nije išao ratovati u Srbiju, no iz Srbije su dobrovoljci dolazili ratovati protiv Hrvatske. Boris Tadić u Vukovaru ne bi smio zaobići tu činjenicu ne samo zbog Hrvatske i Hrvata nego i zbog Srbije i Srba. Ako se hrvatsko-srpske odnose želi temeljiti na iskrenosti i istini.
Na Hrvatsku je izvršena vanjska i unutarnja agresija. Vanjska je vođena iz Beograda, a unutarnja iz Knina. No glavna je komanda za vođenje i usklađivanje političkih i ratnih operacija bila u Beogradu. Ne može se sva krivnja za agresiju prevaliti samo na Slobodana Miloševića! Pa nije on došao niotkud, za njegovu je pojavu morala postojati politička klima, raspoloženje koje ga je dočekalo kao ispunjenje svojih želja. Takvo je masovno raspoloženje postojalo i u Srbiji i među Srbima u Hrvatskoj (i u BiH). Svi Srbi takvoga miloševićevskog raspoloženja htjeli su Jugoslaviju pretvoriti u državu srpske prevlasti, najprije po kvazidemokratskom modelu „jedan čovjek-jedan glas“, gdje bi već nacionalno homogenizirani Srbi, zbog svoje brojčane premoći, imali političku nadmoć. Kada pak u tome nisu uspjeli, kada su se modelu miloševićevske Jugoslavije usprotivili nesrpski narodi, napose Hrvati, srpski su ekspanzionisti i iredentisti krenuli u rat.
Srbija nikada nije poput nacističke Njemačke provela denacifikaciju. Nikada se nije suočila s ratnim činjenicama, sa svojom pravom ulogom u toj prošlosti. Srbija i Srbi nisu doživjeli nužnu katarzu. Put prema toj katarzi, prema nacionalno nužnom pročišćenju, moglo bi biti i vukovarsko priznanje Borisa Tadića da su Srbi napali i razorili Vukovar, traženje oprosta za zločin na Ovčari. Bez toga, Hrvatima će Tadićev dolazak u hrvatski herojski grad biti dvoličan i odiozan. A Srbima dugoročno štetan – politički, psihološki, etički, pa možda i mentalno. Jedino istina može biti korisna i Srbima i Hrvatima.
Hrvati očekuju da Tadić prizna srpsku krivnju za rat, da se ispriča za nj. Isprika se drži uvjetom za normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa, temeljem za normalno susjedsko življenje. Ode li srbijanski predsjednik iz Vukovara a da se ne ispriča, taj bi posjet mogao biti etički neuvjerljiv, a politički čak i škodljiv.
Jeste li mi priredili svečani doček? Gde su, bre, pioniri? Nisam siguran je l dolazim Plavim vozom , Galebom, specijalnim avionom ili podmornicom. Živeo JA!