Miroljubiv čovjek sam, / a pomalo već i star, / al’ vam velim, gospodo,
/ platit ćete Vukovar.”
Kad roditelji, djeca, prijatelji i zemljaci razoritelja Vukovara, pa i
oni sami, danas gledaju dokumenarne snimke o padu Vukovara i slušaju
svjedočenja o životu i smrti pod vukovarskim ruševinama, mora im se
stegnuti srce, ako ga imaju. To još nekako i podnesu, ali kad s tako
stegnutim srcem pogledaju jedni druge, ne mogu da ne puste ili ne
progutaju suzu. Je l’ to plač ili plaćanje?
“Satrli ste cijeli grad, / napravili grdan kvar, / stog’ vam kažem,
gospodo, / platit ćete Vukovar.”
U Starome Gradu na Hvaru, u slastičarnici pred Hrvatskim domom, svakog
ljeta radi mladić Adam iz Slavonije. Sad je sezonac, a kao dijete je,
kad su mu satrli grad u kojem je rođen, na otoku bio prognanik. Gledam
ga kako spretno poslužuje tihu obitelj iz Novog Beograda i čeka da
brižni pater familias kaže: Naplatite, molim. Kad dočeka, hitro
prilazi, sa smiješkom vadi blokić i olovku i računa, računa, računa...
“Da u mojoj kući gost / hoće biti gospodar - / ne ide to, gospodo, /
platit ćete Vukovar.”
Za vrijeme dok su gosti gazdovali Vukovarom tri sam godine radio u
blizini, ali s mađarske strane, u Pečuhu. I tu sam mogao slušati
okupacijski vukovarski radio i okupatorsku televiziju. Duboka mržnja
prema svemu što je i najmanje mirisalo na istjerane gospodare prožimala
je svaku riječ i sliku. A kad je otkriveno da je na vukovarskoj tržnici
svežanj mladog luka plaćen kunama, nastala je medijska uzbuna ravna
onoj izazvanoj napadom Al Qaide na Ameriku. Najskuplje plaćeni luk u
povijesti.
“Što ste htjeli, zlo ste htjeli, / i bit neće nikadar - / zapamtite,
gospodo, / platit ćete Vukovar.”
Srbijanski ministar inostranih dela rasplesao se po europskim
dvoranama, dosađuje gospodi u tamnim odijelima, trubi da Srbija u
Hrvatskoj nije počinila genocid i nikako se ne da u postelju. Jer čim
zaspi, uvreba ga mora s Ovčare u Vukovaru. A hrvatski ministar vanjskih
poslova mirno spava u svom Bjelovaru.
“Dugo će još Dunav teći, / platit će se svaka stvar - / ja vam jamčim,
gospodo, / platit ćete Vukovar.”
Proteklih sam tjedana gledao i slušao sjećanja vukovarskih branitelja,
pokojnog Marka Babića i ostalih. Uživao sam u tadijanovićevskoj
jednostavnosti i dramatici njihovih ratnih priča. Čula ih je cijela
Hrvatska i dok Dunav, onaj stvarni i onaj iz himne, bude tekao, teći će
i njihove riječi, od vukovarskog praga do Haaga, kao istina i kao plaća
(svakome prema zaslugama).
(Napisano kroz pjesmu Antuna Šoljana “Vukovarski arzuhal” iz 1991.,
koja je inspirirana pjesmom na hrvatskom jeziku i arapskom pismu
“Duvanjski arzuhal” Mehmed-age Pruščanina iz 18. st. Arzuhal je molba,
žalba, predstavka.)
GOST SURADNIK
