Ni kada bi se državom, umjesto znanjem, moglo upravljati dosjetkama, ne bismo bili bolje sreće. Evo, na primjer, ova posljednja premijerke Kosor, koju joj nije bilo neugodno izreći pred europskom povjerenicom Viviane Reding: da ćemo poglavlje 23 u pristupnim pregovorima s Europskom unijom, Pravosuđe i temeljna prava, položiti s odlikom jer dva plus tri daje pet, što je u nas odlična ocjena! U Njemačkoj, u EU nešto utjecajnijoj od Hrvatske, pet je, međutim, negativna ocjena. A na testu za posao u europskim ustanovama premijerka bi s ocjenom 23 (posto) ostala duboko ispod prolazne crte, postavljene na 51.
I sama logika pukoga zbrajanja posve je pogrešna, na što bi premijerku upozorio svaki učitelj. Naime, ocjene se ne zbrajaju, nego se traži njihov prosjek. To znači da dva plus tri treba podijeliti s dva, što daje 2,5, odnosno plus dva ili minus tri.
Mogla bi to biti i stvarna ocjena vladinih postignuća na sređivanju stanja u pravosuđu. Broj zaostalih sudskih predmeta od početka je pristupnih pregovora prepolovljen, s milijun i šesto tisuća na 800.000, ali to znači da mnogi i dalje, zbog zastare, neće dočekati pravdu. Pitanje je bi li je i inače dobili, dok se god politika miješa u imenovanje sudaca, koje se potom ne može smijeniti, osim ako im se ne dokaže zlonamjerno postupanje.
Upravo je nemogućnost da ostvare pravdu, i to u razumnome roku, jedna od glavnih zapreka ulagačima u hrvatsko gospodarstvo. Nedavno je okončan dvadesetak godina dug sudski postupak u kojemu je tužitelj, pojedinac, pobijedio današnjega velikoga tajkuna, kojega je tužio da ga je bio prevario za 20.000 njemačkih maraka. No, pobjeda je Pirova: sud je presudio da tajkun mora tužitelju, kao protuvrijednost za tih 20.000 DEM s kamatama, isplatiti svotu manju od jedne kune!? Jesu li to zakoni i sudovi s kojima Hrvatska može u EU?
Kada je, pak, riječ o borbi protiv korupcije na visokom razinama, pred sam je povjereničin dolazak u Zagreb podignuta optužnica protiv bivšega potpredsjednika Vlade Damira Polančeca. No, istraga o tome kako je moguće da je gradnja kilometra autoceste danas trostruko skuplja od kilometra Dalmatine nije još pokrenuta. Nije započela ni istraga o učestalim upozorenjima državne revizije da se upravo u ministarstvu zaduženome za gradnju autocesta poslovi cijepaju na manje iznose kako bi ih se sklapalo izravnom pogodbom, umjesto da se raspiše natječaj. Na jednako je ponašanje revizija upozorila i u Gradu Zagrebu, ali ni o toj se istrazi još ništa ne čuje. Misli li itko da će EU zaista prihvatiti da Pedro Polančec visi za svu korupciju u vrhovima vlasti?
Ocjenu postignućima u pravosuđu ruši i postupak zadarskoga suda, koji pušta na slobodu osumnjičenika za prijetnje svjedoku, mjesnoga moćnika iz vladajuće stranke, te iščuđavanje sutkinje zašto toga svjedoka sada čuva policija.
Kako je, pak, moguće da policija, koja bi trebala jamčiti red i sigurnost, godinama oružjem opskrbljuje zločince? Kako je postavljen sustav koji to dopušta? U civiliziranim zemljama za to bi odgovoran ministar ostavku podnio i prije no što bi ga premijerka stigla hitno smijeniti; u zemlji koja tradicijski drži do časti, poput Japana, moguće bi počinio i sepuku. U nas će, po svemu sudeći, glava pasti samo neposrednome izvršitelju.
Ili slučaj Fimi-medije. Nevenka Jurak je u zatvoru, ali onaj koji ju je, prema svjedocima, na zločin nagovarao i dalje sjedi na položaju ključnome za nadzor ulaska roba na jedinstveno europsko tržište, temelj EU!
Prije Bugarske i Rumunjske, u EU se ulazilo s dvojkom. Plus dva ili minus tri danas, međutim, nije dovoljno; Hrvatskoj treba barem četvorka. Vremena za popravak ocjene ima. No, ima li ova vlada za to znanja i političke volje?
Lijepa i onako školski napisana analiza, ali... Daimler Benz potplaćuje širom svijeta, uključujući SAD, samo da bi prodao vatrogasna vozila državnim ministarstvima, zar ne? Finska Patria je potplatila izravno češkog ministra samo da bi prodala oklopna vozila i Češkoj. O Grčkoj i tamošnjoj situaciji skoro da nema smisla trošiti retke i sjetimo se što je javno priznao svojedobni grčki ministar telekomunikacija o poslovima Siemensa u toj zemlji. Znači, s jedne strane nama gledaju crno pod noktom, a s druge strane se tvrtke iz EU država razmeću koruptivnim poslovima u inozemstvu samo da bi se \"očuvala radna mjesta\". A što je zapravo izvoz korupcije, zar ne? I što u tim i takvim igrama znači jedan Polančec kad nema toga što manageri određenih velikih firmi iz EU neće napraviti da dobiju posao u svojoj ili drugoj državi, a o čemu zorno svjedoči par slučajeva iz prethodnih redaka koji su samo vrh ledenjaka. Tko o čemu, vojska o skraćenju, a prostitutke o poštenju! Koliko bi bilo manje korupcije da se ona ne izvozi iz EU država - ne zbog toga što bi karakterno bili čvršći u državama kandidatima nego zato što bi bilo manje napasti? To nek se zapitaju...