Nije tajna da je u Hrvatskoj pretežito sumorno. Iz nekog razloga i oni koji imaju dovoljno pa čak i bogati ne mogu pobjeći tom neumoljivom hrvatskom osjećaju nezadovoljstva i razočaranja. Dok šećete zagrebačkim ulicama, prečesto srećete ljude koji izgledaju kao da ih je netko natjerao da pod hipnozom sto puta naglas izgovore jednu od najljepših i najdepresivnijih poema svih vremena “Pustu zemlju” legendarnog američkog pjesnika Thomasa Stearnsa Eliota:
“Ožujak je najokrutniji mjesec, što diže jorgovan iz mrtvog tla, miješa / Uspomenu i žudnju, potiče / Tromo korijenje proljetnom kišom. / Zima nas je grijala, pokrivajući / Zemlju nemarnim snijegom, hraneći / To malo života suhim gomoljima...
Kakvo se to korijenje hvata, kakvo granje raste / Iz ovog kamenog darmara? Sine čovječji, / Ne možeš reći, ni pogoditi, jer poznaješ samo / Hrpu razlutanih slika, gdje sunce udara, / A mrtvo drvo ne pruža zaklon, ni cvrčak olakšanje, / Ni suhi kamen vode šum...”
Kao što je veliki T. S. Eliot uz pomoć Ezre Pounda sklepao neponovljivu pjesmu koja na čudan, teško shvatljiv način savršeno opisuje njegovo osobno razočaranje i viziju slomljene civilizacije nakon Prvog svjetskog rata, tako grad Zagreb sam od sebe kroz lica svojih šetača šalje na svoj čudan i teško objašnjiv način istu poruku.
Grad je to u kojem se na cesti sreću dugotrajno nezaposleni s prezaduženima, potplaćeni s mladima bez šanse, razočarani s razočarnijima. Čak i osobno uspješni u Hrvatskoj prečesto imaju sasvim dovoljno razloga za brigu. Dobro plaćeni menadžer na vrhuncu karijere u ranim pedesetima očajan je jer mu sin koji je završio školovanje nema za koricu kruha, a njegov otac ne može s crkavom penzijom spojiti kraj krajem niti brinuti se sam za sebe.
U ovom tjednu brojač nezaposlenih na službenoj stranici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ponovno se popeo na više od 360 tisuća. Gospodin kojem su prošli tjedan izbrojili 13 godina nezaposlenosti došao se 156. put prijaviti na burzu da bi ostvario svoja “prava”. Samo u studenom više od 25 tisuća ljudi ostalo je bez stalnog posla i zakucalo je na vrata HZZ-a. Oko pet tisuća mladih bez dana radnog iskustva prvi je put prešlo prag burze, začaranog mjesta koje još godinama neće napustiti.
A lošije od lošeg tek dolazi. Statistički obrasci govore da će prosinac, siječanj, veljača... biti još okrutniji mjeseci nego što je ožujak u poemi T. S. Eliota.
Dijagnoza ovakvog općeg stanja duha Lijepe naše krajnje je jednostavna. Opća depresija uzrokovana recesijom i katastrofalno niskom stopom radne aktivnosti.Prijedlog rješenja: srušimo sve u ovoj velikoj kući od dreka i gradimo je iznova, gradimo je brzo i odlučno. Hrvatskoj trebaju nova lica, novi odnosi, novi zakoni, nove institucije, a iznad svega trebamo neko novo samopoštovanje temeljeno na znanju i poštenju. Mijenjajmo sebe i sve oko sebe. Ne dopustimo sami sebi ni drugima da budemo slabiji od najboljeg što možemo biti. I nemojmo se zavaravati. Atmosfera je loša i tugaljiva, ali mi nemamo pravo na beznađe. Mislite li da je bolje bilo u Americi T. S. Eliota nakon Prvoga svjetskog rata? Ili u Njemačkoj i Japanu nakon drugog?Kad se gradi i stvara, promjene su nezamislivo lake.Uđimo stoga u razdoblje blagdana s manje razumijevanja za sebe same, a s više za sve druge, osim za političare.Političari, pardon, ali za vas u ovoj zemlji više nema nikakve isprike, čak i ako organizirate združenu javnu ispriku vlasti i oporbe svim građanima Republike Hrvatske za sve krađe, neodlučnosti i neznanja koja ste činili i širili u zadnje 22 godine.
Dosta je bilo. Hrvatska više ne može više podnijeti ovakve vlasti i podjednako loše oporbe. Vrijeme je za krupne promjene, vrijeme je da se krene.
>> Mrsić o 360.000 nezaposlenih: Broj će još rasti i to do veljače 2014.
Usporedba s Amerikom nakon Velikog rata ili Njemačke , Japana... poslije IIWW je promašena. Prvo nismo tako devastirani, a drugo još važnije naša ili naše vlasti ne rade i nisu radile da bi nama bilo bolje nego nas poklanjaju kaubojskom kapitalizmu, za sebe debelu proviziju a narod tu samo smeta.