Umjesto krizantema i lampaša, na grobovima na Oranicama opalo je žuto lišće, zarasla trava, bršljan i mahovina. Stari, dotrajali križevi i kameni spomenici na kojima se slova slabo naziru znakovi su da je ondje netko pronašao posljednje počivalište. A o kome je riječ, često je nepoznanica jer sjećanja o groblju "zaboravljene djece", baš kao i imena na spomenicima, blijede.
Prijeti im potpuni zaborav
Groblje u zagrebačkom naselju Vrapče nastalo je uz tamošnju psihijatrijsku bolnicu, a sagrađeno je za pacijente koje nije imao tko pokopati, odnosno nitko od bližnjih to nije želio ili mogao. Bolnica je zemljište za groblje kupila 1889. godine, a prema nekim izvorima, prva je na njemu pokopana kći tadašnjeg ravnatelja dr. Ivana Rohačeka. Sahranjena je ondje bila i slikarica Slava Raškaj, koja je umrla u bolnici Vrapče, a njezini su posmrtni ostaci u obiteljsku grobnicu pokraj crkve sv. Vida u Ozlju preneseni devedesetih godina prošlog stoljeća.
Posljednje je počivalište i ravnatelja bolnice dr. Ive Žirovčića, jednoga od pionira hrvatske psihijatrije, a u dvije zajedničke grobnice pokopani su i pacijenti stradali u bombardiranju saveznika 14. ožujka 1945. godine. Tada je poginulo 37 bolesnika i devet namještenika, a na groblju je ukupno sahranjeno oko 2500 pokojnika, među kojima su i stanovnici okolnih naselja. Posljednji preminuli, Vladimir Sinković, ondje je pokopan 1976., a već iduće godine odlukom Općine Susedgrad groblje je zatvoreno. Prema zakonskoj regulativi iz 1998. pak prenamjena je postala moguća tek stotinu godina od zadnjeg ukopa, a u međuvremenu se i trošna mrtvačnica urušila te je uređena šetnica.
VEZANI ČLANCI:
A na groblju na kojemu već 48 godina nitko nije pokopan ususret Dušnome danu, kada se prisjećamo pokojnika, susrećemo tek pokojeg prolaznika koji onuda korača ubrzano. Udomaćile su se vrane čije će graktanje praznovjernima zasigurno utjerati strah u kosti, a da je cvijeća i svijeća na skromnim grobovima sve manje, govori nam i Zagrepčanka koja je došla na posljednje počivalište prabake svog supruga.
– Iz godine u godinu je sve tužnije, ovi će ljudi uskoro biti sasvim zaboravljeni. Pa samo malo prošećite, na samo pet-šest grobova možete vidjeti svijeću – kaže nam pa dodaje da je preminula kojoj odaje počast bila pacijentica u bolnici. Ističe i kako je zadovoljna stanjem groblja jer se redovito kosi i održava.
– No ovi mali dječji grobovi koji su zarasli pa se i ne zna tko je u njima doista su otužni. Većina grobova izgleda zapušteno, dobar dio njih nema spomenika, pa je u ovo vrijeme godine posebno emotivno ovuda prolaziti – govori.
Drveni križevi bez obilježja
Da je zub vremena odradio svoje, uvjerili smo se i sami. Od grobova iz kojih su izrasla i stabla, onih potpuno prekrivenih bršljanom, pa sve do drvenih križeva bez ikakvih obilježja. No na onim malo bolje očuvanim fotografija na spomeniku i dalje se jasno može razaznati. Jedan od onih kojima se ime na nadgrobnom spomeniku poznaje jest Josip Publiković. Bio je gimnazijski profesor, a u zagrebačkom časopisu Zvono objavljen je 1908. godine njegov članak.
A tko su bili, što su radili, zbog čega im je život skončan, za brojne će pokojnike na vrapčanskom groblju ostati misterij koji zbog nevođenja dokumentacije nikad neće biti razriješen.
