Prije tridesetak godina otišao je u Pariz na nekoliko dana. Ondje je susreo ulične svirače. Toliko mu se svidjelo da je i sam počeo svirati u metrou. Nekoliko se dana tako pretvorilo u četiri godine. No, nije mogao bez svoga Zagreba. Vratio se u rodni grad i s prijateljem Pajom počeo svirati uoči Univerzijade. Miran Hadži-Veljković danas vodi legendarni sastav Kraljevi ulice.
Zagreb je otvoren grad
Osim što svira, Hadži organizira i festivale, poput festivala Cest is d’best, Ljeta na Strossu, Martinja u Zagrebu i Markova sajma, što znatno pridonosi turističkoj ponudi metropole.
Zagreb u posljednje vrijeme bilježi rekordnu posjećenost stranih gostiju. Uspijevamo li ih zadržati?
Sve nam više to uspijeva. Zagreb nije toliko velik grad kao druge europske metropole, ali imamo zavidan umjetnički fundus. Samo, šteta što Gornji grad ne iskorištavamo više. To je spavaonica. Potencijali koji bi se mogli još više iskoristiti su i Sava, Jarun, Bundek, Maksimir, Sljeme... Recimo, na nedavno održanom INmusic festivalu bio je fantastičan veliki kamp za posjetitelje. Pa zašto ne bi ondje ostao cijelo ljeto! Imali biste osjećaj kao da ste na moru.
Koji je najšarmantniji dio Zagreba?
Cijeli je grad šarmantan. Zagreb ima taj kozmopolitski duh, poput Istre. Specifičan je, otvoren, u njemu su svi dobrodošli. A najdraža mi je birtija bistro Dolac, to je najljudskije mjesto u gradu. Nekad smo ondje bili od jutra do mraka. Bilo je različitih ljudi, raznih zanimanja i mišljenja, bilo je druženja, rasprava… Atmosfera je i danas ista, ali se manje “zarundava” jer se ima manje novca.
Kako je krenulo s uličnom svirkom?
Studirao sam agronomiju. Ali, kada sam prvi put vidio ulične svirače, to je bilo to. Otišao sam s fakulteta i počeo svirati na ulici. Pajo i ja počeli smo uoči Univerzijade. U početku su ljudi bili malo skeptični, ali im se svidjelo. Jednom je zamalo došlo do frke. Policajac nas je htio otjerati, ali su ljudi stali u našu obranu, bilo je naguravanja... Ne bismo opstali da se ljudima nije svidjelo to što radimo. Mislim da smo Pajo i ja promijenili klimu i toleranciju prema uličnoj svirci u Zagrebu.
Sjećate li se prve pjesme koju ste svirali u Zagrebu na ulici?
Mislim da je to bila pjesma “Ne plači, Danijelo”.
Manje su napojnice
Kakva je danas situacija s uličnom svirkom? Daju li ljudi više ili manje napojnica?
To čime se bavimo Pajo i ja naš je svjetonazor i način života. Mi smo jedini preostali ulični svirači iz generacije. Ali, nešto smo i postigli. Sviranje na ulici prije 20 godina neki su doživljavali kao sramotan posao. Naše smo ljude susretali kako sviraju u Salzburgu i Grazu, ali ih je bilo sram svirati u Zagrebu. To što danas vidimo mlade da pokazuju svoje umijeće na ulici, naš je veliki uspjeh. A napojnice su u skladu sa situacijom u državi. Nekad se od toga moglo normalno živjeti, no danas više ne može. Nema ni novca, ni vedrine, ni osmijeha na licima ljudi.
Je li se Zagreb mnogo promijenio u posljednjih dvadesetak godina?
Rat je promijenio i grad i moralne vrijednosti. Ali, Zagreb je to brzo preobratio u svoju korist. Najviše su se promijenila naselja u kojima su sagrađene brojne zgrade neprikladne veličine. Trešnjevka, primjerice, danas izgleda loše. Nekad su to bile slatke kućice, a danas je pretrpana četverokatnicama.
A šatori na Trgu bana Jelačića?
Trg je ogromna ploča koja stoji. Zato mu je potreban sadržaj, događanja, manifestacije… Znam da se vode polemike u gradu o tome, ali meni šatori i sadržaji na njemu ne smetaju. Predlažem da se imenuje direktor Trga koji će se posebno brinuti o svemu tome.
...i da se s direktorom Jelečićplaca sklopi "menedžerski ugovor"!