Svaka gradska četvrt imala je tih godina grupu fakina ili frajera, kako ih se u slengu zvalo. To su bili momci brzi na šakama.
Kultni status prvog fakina Zagreba neko vrijeme nosio je stanoviti Vinko Kokolj-Wimpy, zadobivši nadimak jer je prebio dotad glavnog štemera Popaja, koji je dolaskom Wimpyja na tron nestao iz svijesti ostalih fakina – piše slikar Antun Mateš o gradskim fakinima i začecima kvartovskih bandi za vrijeme svog djetinjstva u 13. poglavlju knjige "Šezdesete u Zagrebu".
Wimpy je prije šezdesetak godina u Zagrebu očito bio karizmatički vođa svoje kvartovske bande jer je o njemu poznati hrvatski novinar i spisatelj Pero Zlatar napisao roman "Bitange mirno". Osim Wimpyjeve, glasovite su bile i fakinske bande s Trešnjevke i Trnja, Kruga, Peščenice, Dubrave, Ferenščice, Sigečice, Volovčice, Barutane, centra Tkalčićeve i Maksimirskog naselja koje je, ističe Antun Mateš koji je u njemu živio, nosilo nadimak Meksiko.
– Kvart Maksimirsko naselje smjestilo se između Željezničarske kolonije na zapadu, potoka Bliznec na istoku, na sjevernoj strani međa je bila Maksimirska cesta, a južno je željeznička pruga zatvarala taj kvart radničke sirotinje. Ljeti su Maksimirska jezera bila naša rivijera, a posebnu vlasničku tapiju imali smo na tzv. Četvrto jezero skupa s braćom iz Dubrave, dok je Treće jezero bilo pod nadzorom klape s Barutanskog jarka – naglašava u svojoj knjizi Mateš ističući kako su u tim šezdesetim godinama u Zagrebu gradski fakini, poglavito oni sirotinjskog podrijetla, bili nešto kao oporba vlasti, posebno miliciji, koja je progonila djecu po periferiji kada su pucali iz karabitnih kanti za blagdane Uskrs i Božić.
>>Pogodite s čime nismo imali problema 60-ih u Zagrebu
– Milicajci, katkad u civilu, uhićivali su fakine i slali ih u odgojne ustanove. Tako su priveli i novookrunjenog štemerskog lidera Wimpyja i ponudili alternativu: ili rešt ili društveno korisni rad na omladinskim radnim akcijama.
Wipmy se odlučio za drugo rješenje i oformio je brigadu fakina koji su onda pokazali da su bolji od drugih, valjda iz nekog inata. Pričaju da ga je predanost tom poslu za koji nisu dobili udarničku nagradu i pohvalu kao najbolja grupa toliko uvrijedila da je nokautirao zapovjednika akcije koji mu je očito išao na živce. Te radne dobrovoljne akcije bile su važan inkubator u kojem su se formirale partijske biografije budućih rukovodioca. Konačno, Wimpyjev sudrug na tim omladinskim radnim akcijama gradnje autoputa, dakle Titov inozemni omladinac, bio je i po zlu poznati kambodžanski diktator Pol Pot - ispričao je Mateš i taj detalj iz Wimpyjeve karijere.
Sve gradske bande imale su vođe koji su uzimali nadimke kao Tarzan, Čita, Šerif ili kratice od imena pa su ih zvali Dugi, Piđo, Beli, Cigo, Gari, Rabus, Kuga, Crni, Wimpy itd.
– Na Volovčici glavni su bili Čita, Gebi, Hanzi, Pule, a sjećam se dobro i vedete iz TV emisije Noćna mora, malenog Ševe. U to vrijeme važan atribut visokoga standarda i šminke bila je i zlatna navlaka na zub, obično gornja petica, koja je zabljesnula sjajem pri osmijehu. Nešto manje raskošna upotrebljavala se i srebrna navlaka, a Hanzi je izgubivši veći dio prednjih zuba u čestim tučnjavama. Cijeli gornji i donji red presvukao je u srebro pa je tako bio daleki preteča liku Zube u filmovima o Jamesu Bondu.
Naš glavni vođa zvao se Stjepan Kos, a nadimak mu je bio Šerif. Omalena rasta, ali žestoka udarca i dinamitna karaktera, Šerif je bio alfa i omega našega kvarta. Priča o našemu Šerifu dostojna je filmskog scenarija, jer je naš Stjepan prebio na nekom plesnjaku milicajca u civilu otevši mu pritom i službeni pištolj, koji je bacio u šaht kanalizacije – prisjeća se Antun Mateš.
i šta fali partiji, imo si izbor il buksa il kramp u šake pa negativnu energiju izbaci kroz krampa, kamo sreće da sustav današnji to uvede, bilo bi puno manje nasilja na ulicama.