Ispred nje je Kineski zid. Ne može ga preskočiti ni srušiti. Ona nema ništa. Nikad u životu nije popila ni aspirin. Sada redovito uzima tablete za spavanje i za smirenje. Cigareta joj je tamo postala duševna hrana. Razboljela se. Nema više ni traga željeza u krvi. Ako ikada više u životu bude imala vlastiti hladnjak, u njemu nikad neće biti maslaca, paštete ni salame. Obećala je to sebi 53-godišnja Dijana Strugar koja u Prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici boravi gotovo tri godine. Po struci je ekonomska tehničarka. U 35. godini rodila je sina. Tada su joj dali otkaz. Nakon toga je radila sve za što joj se pružila prilika, od popisivanja stanovništva do čišćenja.
– Živjela sam kao podstanarka. Poslodavci su me odbijali zbog godina, pa nisam više mogla plaćati stan ni režije. Izgubila sam se. Došla sam u socijalnu službu i rekla im ili da mi nađu smještaj ili ja idem pod vlak – prisjetila se Dijana svojih najtežih trenutaka u životu dok je u grču povlačila dim već treće cigarete u nekoliko minuta.
Nije u najboljim odnosima s bivšim suprugom, no djecu viđa gotovo svaki drugi dan. Nađu se na kavi u kafiću ili na klupi u nekom parku.
– Tri mjeseca sam se navikavala na život ovdje. Plakala sam svaki dan. Najgore je to kako te ljudi percipiraju vani. Ne možeš ostvariti prijateljstvo, a kamoli neku romantičnu vezu. Čim kažeš gdje živiš, gledaju te kao da imaš AIDS. A i ja trebam rame za plakanje, topli zagrljaj i nekoga da se s njime ispričam – kazala je.
Dijana je samo jedna od mnogih koji su smješteni u prihvatilištu, jer su u određenom trenutku života izgubili – sve.
Jedan je korisnik pokušao samoubojstvo. Razrezao si je vene jer je ostao bez obitelji, stana i posla.
– Došlo je do razdora u obitelji. Ne znam ni sam kako. Radio sam kao knjigovođa, poslije toga i kao pekar. Bilo što da se preživi. Ali, odjednom je sve nestalo. Jedini izlaz našao sam u boci alkohola i samoubojstvu – ispričao je 58-godišnjak.
Danas mu je u prihvatilištu dobro, no nada se kako se neće još dugo zadržati. Tome se, zapravo, većina njih nada. Dragan Todorić je tamo tek dva mjeseca, ali jedva čeka, kaže, da se snađe daleko od Kosnice. Njegova je priča posebna. Hrvatski je branitelj. Bio je ranjen 1992. kod Sarvaša. No, kada je htio izvaditi dokumente devedesetih godina, pitali su ga gdje mu je otac bio 1948. godine. Da bi dobio dokumente, morao ih je najprije ishoditi iz Srbije. Dugo se borio s birokracijom. Čak je 15 godina živio i radio bez ijednog dokumenta.
– Prije pet godina su mi zaprijetili deportacijom iz zemlje jer nisam imao nijednog valjanog dokumenta. Tek kada su mediji počeli pisati o mome slučaju, stvar se ekspresno riješila – kazao je Dragan.
Ima dva sina koji žive u Zadru i nude mu pomoć, ali im ne želi, kaže, biti na teret. Radišan je pa se nada da će uskoro ugledati svoje svjetlo na kraju tunela.
>>Socijalna slika Zagreba - Najugroženiji su umirovljenici
>>Zagrebačka bijeda – spavaju na klupicama i kopaju po smeću
