Bio sam neizrecivo sretan kada sam saznao da sam dobio zemljište u gradu Zagrebu, kako kaže naslov u jednim dnevnim nedjeljnim novinama. Možda bih to i povjerovao da inače informator tih dnevnih novina nije jedan, kako ga Zagrepčani nazivaju, kakomi dotepenec.
Kada me već jednom prozvao, ja sam mu rekao da mu hvala na poklonu, a da je "ruka", kako kaže stara arapska poslovica, "koja daje, uvijek iznad one ruke koja prima". Njemu se i ne čudim jer kao Pašalićev čovjek i odbornik u Skupštini Grada Zagreba, ne voli ni mene ni ministricu Marinu Matulović-Dropulić, koju okrivljuje za sve "lopovluke".
No, čudim se da jedan list kao glavnu vijest donosi naslov "Zemljište dobio Silvije Degen?", a tekst je potpuno drugačiji. Kao da su novinarska gospoda zaboravila da je to toliko providno i da "po zadatku" najvjerojatnije uredništva svi koji su u blizini predsjednika Mesića trebaju biti lopovi.
Kao da su ta novinarska gospoda zaboravila da su članovi Novinarskog društva, a da je Hrvatsko novinarsko društvo otvoreno upravo ovih dana prije 94 godine, odnosno 18. prosinca 1910. godine, a tada je na čelu bio jedan od njegovih najstarijih članova g. Milan Grlović, a kao jedna od osnivačica se spominje i spisateljica Marija Jurić-Zagorka.
Ti velikani bi se sigurno "okrenuli u grobu" kada bi shvatili da su to i danas neki njihovi članovi. No, Zagreb je u svojoj povijesti imao svoj razvoj, tragedije, velikane, ali uvijek i sitne male profitere u svim profesijama. Ni tajna Krvavog mosta, koja je toliko obrađena u povijesnoj građi o Zagrebu, kao ni ukidanje kemtstva 1848. god. pod vodstvom bana Josipa Jelačića, te postavljanje njegovog spomenika u dva navrata, 16. prosinca 1866. godine i 16. prosinca 1990. godine, podsjećaju nas upravo prije Božića da Zagreb ostaje vječan, a sitni mali profiteri i politikanti odlaze u zaborav.
Možda bi ipak trebalo naglasiti da je g. Željko Šelendić, koji je najzaslužniji kao zagrebački donator i obrtnik, nakon nasilnog skidanja postavljanje na našem najdražem Trgu. Danas kad se djeca igraju za božićne blagdane ispod ovog spomenka bilo bi lijepo da piše na njemu jedna kratka rečenica, koju mi je on skromno rekao, a glasi: "Darovati Zagrebu je trajnije zadovoljstvo, nego primati".
Upravo ovih dana prije Božića 1980. u Zagrebu je umro hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić. Njegov susjed i prijatelj Ivica Lovreković pokazao mi je rukom napisanu pjesmu iz bolnice Rebro, neposredno prije njegove smrti: "Liječila ga je cijela naša klinika, umro je kakvog li cinika!"
Dragi Zagrepčani, ovo je moja četrdeseta kolumna i koristim priliku da Vam čestitam blagdane i da Vam poručim: "Ne zaboravite da je zahvalnost jedna od onih stvari koje se ne mogu kupiti".
