Zbilo se to neku večer oko 19 sati u jedanestici, na potezu od Draškovićeve do Kvatrića. Kroz tramvaj prolazi gospođa 50-ih godina i prosi. Obraća se svakom putniku, i kod onih koji joj baš i nisu voljni dati koju kunu ne odustaje lako. Uporna je, zapitkuje i po nekoliko puta. Ako su i oni uporno neumoljivi, nevoljko odlazi dalje. Onima koji joj odmah udijele nešto, zahvaljuje i brzo prelazi na idućeg putnika.
Primiče se tako i gospodinu u 40-ima koji sjedi i na mobitel nekome rezigniranim glasom govori da je mrtav umoran jer već danima radi po 10-12 sati kako bi sve stigao napraviti do roka. I taman u trenutku kada se jada da zbog tempa na poslu ni djecu ne stigne vidjeti kako treba, prilazi mu ona gospođa i pita: – Imate koju kunu?
– Imam, ali ne dam – odrezao je gospodin odmaknuvši mobitel od uha, a njegova drska i gruba odrješitost nagnala je da prema njemu vidljivo osuđujući i skanjujući pogled svrnu čak i oni koji su do tada također, samo šutke, ostali imuni na istu molbu.
– Imate, ali ne date? – sporo i zgranuto ponovila je gospođa.
– Da, imam, ali ne dam. Kako vidim, imate ruke, imate noge, hodate, niste baš stari, ne izgledate baš ni bolesni i zašto se onda ne biste primili nekog posla. I za tih nekoliko kuna koje tražite ja moram raditi i zaraditi ih – uzvratio je, a gospođa se malo uzvrpoljila.
– Prije mjesec-dva na vrata mi je pozvonila mlađa žena također tražeći nešto novca. Kad sam joj rekao da ću joj svaki drugi tjedan platiti 50 kuna ako opere stubište, a u zgradi ima desetak stanara koji bi joj isto toliko dali, te da ću joj uvijek osigurati kantu, vodu, metlu i krpu, ona me napala da nisam čovjek. E, ne može to tako – ispuhao se gospodin, a gospođa koja je prosila izašla je iz tramvaja čim su se vrata otvorila. Tajac je prekinuo postariji gospodin obraćajući se neumoljivom govorniku:
– Iako sam toj gospođi maloprije dao nekoliko kuna, svaka čast i vama gospodine. Ima istine u tome što ste rekli. Ima, ima...
Pa ja UVIJEK tako reagiram! I ja moram zaraditi svaku od onih kuna koju bi ona htjela badava, a znam ljude koji i puno više od mene muče da nešto zarade. Odvratno mi je tako gnjaviti ljude i u bitii ucjenjivati ih neugodom. Meni nije neugodno! Ja svakoj od takvih gnjavatorica odmah i u lice nedvosmisleno dajem do znanja da se novce ZARAĐUJU a ne dobivaju. mene su tako naučili još u predškolskoj dobi