Najradosniji kršćanski blagdan Zagreb danas dočekuje osvijetljen milijunima LED lampica, glazbom te štandovima na brojnim božićnim sajmovima u središtu grada pa se čini da konzumeristički duh potiskuje istinsku bit Božića. A božićni običaji koje su njegovali stari purgeri danas kao da su, u svem tom šarenilu, zaboravljeni.
Na stolu som iz Save
A da ne bi zaista ostali samo sjećanje, pobrinula se magistrica povijesti Martina Findrik te ih pretočila u bajkovitu šetnju pod nazivom “Advent na drugačiji način”, tijekom koje zainteresiranima otkriva kako se nekad ukrašavalo božićno drvce, što se jelo, a što pilo, bez čega su to blagdani nekad bili nezamislivi... Običaj kićenja božićnog drvca, objašnjava M. Findrik, nije postojao u hrvatskoj seljačkoj kulturi sve do razdoblja između dva svjetska rata. Taj plemenitaški običaj tek je tada prihvaćen i u seoskim zajednicama. Do tada su se seoske kuće ukrašavale “kinčom”, odnosno božikovinom, bršljanom ili borovim grančicama te posebno i pomno izrađenim dekorima kao što su cvijeće, orasi, suho voće, pa čak i svijeće. Taj seoski običaj vladao je i u mnogim zagrebačkim kućama. U minulim vremenima cijelo božićno razdoblje, koje je započinjalo oko blagdana sv. Nikole 6. prosinca, bilo je ponajviše posvećeno djeci i mladima. Osim Sv. Nikole, dana tijekom kojeg su i danas djeca u središtu, nekoć se 23. prosinca slavilo Kokošarjevo te Herodoševo ili Šibarjevo 28. prosinca.
Kokošarjevo ili Kokošji Badnjak bio je dan kada bi djeca kokotala po ulicama i skupljala kukuruz po podu kako bi osigurala plodnost kokošima za iduću godinu. Potonji pak datum nazivao se i Blagdanom nevine dječice, tijekom kojeg bi se djecu lagano šibalo šibom.
– Vjerovalo se da će išibana djeca bolje napredovati i brže rasti, a etnolozi taj čin tumače i kao magijski postupak kojim se životna snaga svježe biljke prenosi na osobu koju se udara – ističe Martina Findrik. Božićno je razdoblje bilo i vrijeme u kojem se predviđalo što će se dogoditi u godini koja dolazi. Posebno je bilo zanimljivo razdoblje od 12 dana prije Božića, točnije od blagdana sv. Lucije. Djevojke bi tada na papiriće ispisale 11 muških imena, a jedan bi papirić ostao prazan. Svaki bi dan po jedan papirić bacale u vatru, a ono ime koje bi ostalo posljednje bilo je, vjerovale su, ime njihova budućega muža. Ako je posljednji papirić bio prazan, iduće se godine ne bi udale. Bažulova ili prežgana juha, salata s bučinim uljem i riba, uglavnom som ili šaran ulovljeni u Savi bila je hrana starih purgerskih kuća koja se služila na Badnjak. Na taj bi dan, dok majka sprema hranu, otac u kuću unosio slamu na kojoj bi se djeca igrala.
ZET nije vozio poslije 21
– Trebalo je sklofati i tijesto za orehnjaču i makovnjaču, a pekli su se i kolačići koje su Zagrepčani jednostavno zvali prigriscima – kaže Findrik. Osim toga, Badnjak je nekada zaista bio tiha noć u kojoj nikoga nije bilo na ulicama jer su ga svi provodili u svojim domovima u krugu obitelji.
Čak bi bio obustavljen i javni gradski prijevoz jer je uprava ZET-a, ističe Findrik, omogućavala svojem osoblju da Badnju večer provedu u krugu obitelji tako da “na Badnjak promet ima na svim prugama prestati u devet sati navečer”. Ono bez čega je Božić nekada bio nezamisliv svakako su pjesme. Skromnije bi obitelji pjevale a capella, a one imućnije božićne bi pjesme puštale s gramofona. Ta je zagrebačka tradicija ostavila veliki pečat na povijest europske diskografske industrije s obzirom na to da se prvo javno snimanje gramofonske ploče dogodilo upravo u zagrebačkoj katedrali, među građanima koji su srčano otpjevali pjesme “Narodi nam se” i “Tebe Boga hvalimo”. Oni koji žele sami doživjeti advent na drugačiji način, šetnjama se mogu pridružiti petkom, subotom i nedjeljom od 18 sati do 6. siječnja, a mitnica je ispred Turističkog infocentra na Jelačić placu.
