Golubarnik, zona sumraka, rupa bez dna, samo su neki “epiteti” kojima se opisuje Cibonin kompleks s tornjem ispod kojega su se okupljale generacije. Cibona je harala Europom, koševe su zabijali neki od najvećih igrača, no kako su se zaredali lošiji rezultati kluba, tako se gasio i život u cijelom kompleksu. Slika današnje situacije, pak, gora je nego ikada, sa zapuštenim lokalima, razbijenim izlozima, grafitima, smećem i natpisima “zatvoreno zbog preuređenja”, a ono malo prostora koji nisu stavili ključ u bravu sad su ili privremeno zatvoreni zbog epidemioloških mjera ili pak doista trebaju “makeover”.
Nakić: Vrvjelo je od života...
Stars i Amadeus pioniri su u kompleksu, gdje i mlađi naraštaji vrlo rado ispijaju kave, a ljubitelji košarke u njihovim se prostorima redovito s nostalgijom prisjećaju slavnih vremena Cibone. Izuzme li se, naravno, ovo koronarazdoblje bez kafića koje je objekt dodatno opustošilo. Među gurmanima poznat je i kebab u prolazu, koji slovi za najbolji u Zagrebu, gdje se nakon utakmica, kada se igraju, i dalje čeka u redu. Ne kao nekada, doduše, kada je red sezao skroz do ulaska u dvoranu, ali posla ima. Nekadašnji MVP, gdje su i mnoge generacije igrača uživale u kavi prije izlaska na parket, prije nekoliko je godina dobio novo ruho, a Modesty je, kako mnogi kažu, napokon lokal kakav je Cibona trebala.
– Osobno nisam od prevelikih druženja u kafiću, ali znam da je ovdje prije sve vrvjelo od ljudi, života, uvijek je bilo sve puno. No onda su se počeli otvarati moderniji centri i mjesta za izlaske, a kompleks se počeo gasiti. Počeli su se ovdje okupljati i ljudi koji nisu trebali, a situacija se nije promijenila nabolje, već je zapravo sve stalo – govori nam Mihovil Nakić, košarkaš zlatne generacije Cibone.
S njim će se složiti gotovo svi, jer osim kafića u cijelom kompleksu rade još kladionica, banka, trgovine Kraša i Konzuma, Mlinarova pekarnica i poneki privatnik, a već dugo vremena zatvoren je i fan shop Cibone. Svijetla je točka kompleksa pak Muzej Dražena Petrovića.
– No, izgled kompleksa, na žalost, stavka je koja negativno utječe na prvi dojam turista koji posjećuju muzej. Iako puno češće komentare na zapuštenost tog prostora dobijemo od domaćih stanovnika koji rade u inozemstvu ili dugo nisu bili u Zagrebu, ali se sjećaju Ciboninog kompleksa krajem osamdesetih i devedesetih godina. Upravo oni ne mogu vjerovati kakvo je stanje impozantnog objekta danas i nerijetko ističu kako ih je to jako rastužilo – govore nam djelatnici muzeja.
Brojni zatvoreni lokali samo ocrtavaju sudbinu cjelokupnog kompleksa koji će, nažalost, bez ulaganja i vizije kako prostor osuvremeniti samo nastaviti propadati. To je izrazita šteta s obzirom na to da je riječ o objektu koji je, osim što se može pohvaliti izvrsnom prometnom povezanošću i kapacitetom za različite djelatnosti, i spomenik slavnoj prošlosti Cibone. U mnogim dijelovima kompleksa i prokišnjava, a lako se da zamijetiti kako dugo nije bio temeljito obnovljen, što svakako doprinosi dojmu zapuštenosti.
– Više smo puta morali kontaktirati gradske službe vezano uz uklanjanje neprikladnih grafita. Naša spremačica često pere prilazne stepenice i obreže bršljan, ali to su sve kozmetičke intervencije – dodaju u muzeju.
Bez ulaganja nema šanse
Potencijal kompleksa, pak, golem je, a nalazi se i na izuzetnoj lokaciji. Tramvajem se onamo može doći iz gotovo svih dijelova grada, petnaestak je minuta hoda od Hrvatskog narodnog kazališta, a od Trga bana Jelačića treba pola sata lagane šetnje. Cijena kvadrata poslovnog prostora, koja uključuje i parkirna mjesta, kreće se od 11 eura, i to s uračunatim troškovima održavanja, no zainteresiranih nema mnogo, što zapravo i nije čudno kada ondje čim padne noć izgleda kao da ulazite u zonu sumraka.
– Živim u kvartu pa često čekam tramvaj na ovoj stanici ispred Cibone. I sve što mogu reći jest: sramota. Kada rade kafići, još i ima života, ali ovo sada je sablasno. Navečer ovuda ne prolazim jer svjetla jedva rade. A što radi ekipa koja se ovdje okuplja po noći, bolje da i ne znam – kaže Dora Straža, s kojom smo razgovarali dok je čekala ZET-ovo prometalo.
Stari sjaj kompleksu mogla bi vratiti košarka, no klub koji je nekada bio na krovu Europe ne žari kao prije. Euforija se vratila kada su Cibosi bili prvaci Hrvatske u sezoni 2018./2019., no i to je brzo završilo, što zbog nedovoljnih ulaganja, što zbog pandemije koja je prvo zaustavila sport, a potom spriječila i gledatelje da se vrate na tribine legendarne dvorane.
– Korona je donijela svoje probleme, no moramo biti zadovoljni što se utakmice ipak održavaju, s pokojom odgodom. Prerano je govoriti o povratku navijača na tribine jer i ako se mjere popuste, pitanje je u kojem će to obujmu biti i kada. No u međuvremenu imamo nekoliko projekata koji će zasigurno razveseliti navijače. Cibona, naime, u ovoj godini slavi 75. rođendan pa se nadamo da će ti projekti privući navijače i vratiti život kada jednom otvorimo vrata – kaže Iva Bokanović, glasnogovornica kluba.
No problem kompleksa jasan je svima, ulaganja nema, a zub vremena učinio je svoje. Povratak navijača na tribine i puni kafići kada mjere popuste neće promijeniti situaciju u kompleksu koji je trebao biti spomenik grada i sporta, a tone sve dublje
Ovaj članak savršeno oslikava jad našeg istraživačkog novinarstva. Tema je kompleks Cibona, a nigdje ni riječi o tome tko je vlasnik odnosno tko je odgovoran. Koliko se sjećam da su tamo poslovne prostore dobili članovi zlatne generacije KK Cibona. E sada da li su dobili u vlasništvo ili na korištenje. Čini mi se da u kompleksu Cibona vlasnici čekaju da se nešto napravi javnim novcem, a zanemaruju činjenicu kako vlasništvo obvezuje.