Parovi su dolazili na spoj, a obitelji guštati u ladanjskim kućama. Poslovnjaci su na majurima pregovarali o cijeni meda, voća i piva, a njihove supruge “pikirale” materijale u Bubari, kući dudova svilca pokraj Ljetnikovca. Iz svih se dijelova grada na konjima i u kočijama dolazio na piknik i večernju feštu u gostionici i kod vidikovca. Ondje su se igrale i gledale i nogometne utakmice, golf, hokej, curling, vaterpolo, tenis... Bilo je to neko drugo, zlatno doba parka Maksimir, stoji u monografiji “Zeleni dragulj Zagreba”, kada je bio i najposjećenija destinacija.
Perivoj za sve staleže
Monografiju je izdala Javna ustanova Maksimir za upravljanje zaštićenim područjima Grada Zagreba, a autor joj je Antonio Jurčev, ravnatelj Osnovne škole Antuna Gustava Matoša. Osim što radi preko puta zelene oaze koju istražuje više od desetljeća, ondje je odrastao i živi.
– Želio sam naglasiti važnost i kontekst vremena Maksimira koji je oduvijek bio središnja točka grada i ljudi su desetljećima gravitirali prema njemu. To je trajalo sve dok se nije razvio javni prijevoz pa su mogli na izlete i izvan Zagreba, a grad je dobio i Jarun i Bundek – govori Jurčev. Zahvaljujući parku na istoku grada, dodaje, uređena je i Petrova ulica, kojoj je glavna namjena bila da povezuje centar i Maksimir.
– Parku se može pripisati i to da je 1947. zbog njega postavljena prva uskotračna, tzv. pionirska željeznica, čija je polazišna stanica bila u ulici Fakultetsko dobro. Tek nakon toga izgrađena je u Dubravi pa je došao i Samoborček – napominje. Željeznica je ugašena nakon šest godina zbog neisplativosti, a i zato što je, među ostalim, za ljetnih vrućina izazvala požar u šumi.
Maksimirska šuma ondje postoji oduvijek, a uređeni perivoj metropola ima tek od sredine 19. stoljeća. Utemeljitelji su biskup Maksimilijan Vrhovac i kardinal Juraj Haulik, a uredili su ga tako da su prorijedili gustu i neuglednu šumu te je protkali cestama, stazama, puteljcima i mostićima. Usprkos zahtjevnim društvenim i političkim okruženjima, ističe Jurčev, 1794. uz glavni grad, odnosno Kaptol i Gradec koji su bili opasani zidinama, nastaje veličanstven perivoj otvoren za ljude svih staleža.
“Iako ga Vrhovac osmišlja kao otmjen perivoj uređen u francuskom geometrijskom pejzažnom stilu, za prvog svečanog otvorenja biva samo djelomično dovršen. Unatoč tome, oplemenjena maksimirska šuma bila je vizionarski nagovještaj da će Zagreb uskoro postati metropola te hrvatsko upravno, političko i gospodarsko središte, dostojno upravo takvog perivoja. Za njegovo završno uređenje i vizure Maksimira kakav danas poznajemo, uređen u stilu slobodno oblikovanoga engleskog perivoja, zaslužan je biskup Juraj Haulik koji ga 1843. drugi put svečano otvara i predaje građanima Zagreba na korištenje”, stoji u monografiji.
Maksimir je simbioza prirode i umjetnosti jer je i dom mnogim kulturnim znamenitostima, kojih je u parku danas 13.
– Tu su novi Ljetnikovac, Švicarska kuća, Paviljon jeka, pčelinjak... Nekoć je bilo mnogo više paviljona, ali su s vremenom, nažalost, nestali. No u sklopu projekta modernizacije “Gradski prozori u prirodu” vratit će se neki dobri stari sadržaji, poput čamaca na Prvo i Drugo jezero ili Čipkastoga mosta koji ih povezuje, a možda i pojedini paviljoni te skulptura Žetelice – govori Jurčev.
Kolijevka društvenog života
Park je, dodaje, istinski zeleni dragulj Zagreba te svojevrsna gradska kolijevka sporta, umjetnosti, socijalnog života i kulture. Vrvi i raznim zanimljivostima, poput toga da se u novinama iz 1818. spominje jezero s pijavicama koje se koristilo u zdravstvene svrhe. Ondje je, prema podacima koje je pronašao autor monografije, 1892. vozio i parobrod koji je zbog čestih kvarova u pogonu bio samo nekoliko godina.
– A u Zoološkom vrtu koji imamo danas nije bilo prvo organizirano držanje životinja u parku jer se u starim zapisima često spominju zvjerinjak i fazanerija pored Švicarske kuće. U to doba u zvjerinjaku su se mogli vidjeti jeleni, košute, srne i veprovi – kaže Antonio Jurčev.
