Nije li to sjajno! Ako smo i mislili da je ulična umjetnost izgubljena nakon rušenja zida u Branimirovoj, sada pouzdano znamo da nije tako. Lonac je ponovno izvukao aplauz ne samo zagrebačke već i europske scene slobodnih umjetnika muralom kucajućeg srca.
Iako će njegovo odbijanje da otkrije lokaciju jer se boji oštećivanja neki nazvati pretjerivanjem, čini mi se da je prije riječ o zatvaranju još jedne njegove StreetArt priče. Pokazuje Lonac, neki vole isticati kako je zagrebački Banksy, da je suvremena urbana umjetnost nešto drukčije. A mi bismo trebali biti sretni da ju je Zagreb prigrlio svom snagom. Atraktivnih je grafita u Zagrebu bilo i prije, sa značenjem ili bez njega, nebitno.
Ako su u ona vremena oni bili nešto oko čega su strukture dizale obrve, danas bi ih one trebale apsolutno poduprijeti. Zajedno s muralima koji unatoč nedostatku potpore službenih institucija postaju simbolima grada.
Ulična umjetnost potporu ne traži niti joj treba, ali bi joj svakako bilo lakše da je ima, pa da se negdje drugdje pronađe prostor sličan Branimirovoj. Zašto to ne bi bio Hendrixov most? Dajte mu već to ime, pa slavnije teško može biti, a onda dopustite da ga Lonac, Pimp my pump i drugi novovjekovni umjetnici učine najvećim zagrebačkim simbolom.
Teško mi je zamisliti da bi takav događaj propustile ijedne svjetske novine, baš kao što i Lončevo kucajuće srce prenose brojni portali. Bolje to nego politika, kojom se umjetnost ovih dečki i ne bavi.
Zašto metropola ne bi pokazala kako prepoznaje da umjetnost nema granica i da su davno prošla vremena kada je bila omeđena štafelajem, količinom gipsa ili bronce? Zagreb ima umjetnike koji ga mogu staviti na umjetničku kartu Europe na kojoj, priznajmo, sjećanja na njega već pomalo blijede.
Nismo dugo imali nešto tako originalno kao StreetArt, vrijeme je da ga učinimo svojim. Grad su ulice i njegova mladost koja je prepoznala da su te ulice njihove pa na njima i vježbaju, ali i daju oduška svojoj kreativnosti.
Bravo! Genijalno!