Te je godine dovršen maksimirski stadion. Filozofski fakultet dobio je novu zgradu, a u Radničkom domu otvoren je televizijski studio današnjeg HRT-a. Nogometni fanatici navijali su za Jugoslaviju koja se plasirala u polufinale Svjetskog prvenstva, a tada 17-godišnja Đurđica Janušić svoj prvi češnjak donijela je na Dolac.
I u busu ima svoje mjesto
U društvu samo troje prodavača, govori, 1962. godine nudila je proizvode na istom štandu na kojem stoji i dan danas. Šesta klupa od katedrale njezina je, kaže Đurđica, a isto mjesto ima već 54 godine. – Šale se ovdje sa mnom, vele da sam već napravila rupu u asfaltu – vedro objašnjava zagrebačka kumica, koju na placu znaju svi, i kolege i kupci. Poznata je i u inozemstvu, kaže, jer turisti, kad dođu na Dolac, obvezno posjete i nju.
– Kod mene vam je sve domaće. Imam pravi turopoljski češnjak, grah i ričet, a probali su ih u Danskoj, Njemačkoj, Italiji, ma svuda – hvali se kumica rasprostranjenošću svojih proizvoda, ali i znanjem talijanskog jezika na kojem, kaže, redovito gostima iz susjedne zemlje nudi svoj uzgoj. Danas je, priznaje, manje kupaca nego prije jer “veliki centri nude svoje”, ali ona će, govori, i dalje dolaziti na svoje radno mjesto, dok god joj “zdravlje bude dozvolilo”.
– Nije mi uopće teško. Ujutro me doveze sin, a poslije idem doma autobusom. Prvo na tramvaj 14 ili 17 do Savskog mosta, a onda na bus prema Odri – govori nasmiješena Đurđica, koja i u prijevoznim sredstvima ima već svoje mjesto. Vozači autobusa znaju je godinama pa čak i potjeraju putnike koji sjednu na njezino uobičajeno sjedalo. – Ja njima kažem “nemojte”, ali ne slušaju me. Naradim se ja, vele oni, pa zašto ne bih sjela – govori kumica iz Turopolja, među čijim je kupcima, kaže, i gradonačelnik Milan Bandić. On posebno voli njezin grah, a ona mu uvijek pripremi, ističe, onaj za koji misli da mu baš treba.
Zato je tak’ dobre volje
– Crni grah je to, zovu ga “jebežljivec”. Naš gradonačelnik od njega vam je tak’ uvijek dobre volje, a mislim da ni njegova žena nema niš’ protiv – uvjerena je Đurđica Janušić, koja na Dolcu prodaje šest dana u tjednu. Sedmi, kaže, ode u crkvu. – Nadam se da ću završiti u raju, u paklu je sama elita, tamo baš ne pripadam – kaže vesela prodavačica, po kojoj je rađena i skulptura “kumice Barice” smještena na vrhu stepenica na Dolcu. Ime Barice odabrali su Zagrepčani kad se kip postavljao prije deset godina, objašnjava Đurđica, stoga dvije kumice ne dijele ime, ali “stas, muka, ljubav prema Dolcu i radu isti su”.
– Barica vam je baš seosko ime, pa su mislili valjda da bu to zgodno za simbol kumice. Đurđica je ljepše, više za gradsku damu – objašnjava najpoznatija i najstarija zagrebačka kumica.
