Ima nekih deset mjeseci otkako smo se na popularnoj Facebook grupi Zagreb kakav je bio nekada podsjetili Svratišta Sertić. Zgrada je podignuta još potkraj 19. stoljeća nakon što je tamo niknula željeznička postaja. I danas je ona tamo, s lijepo uređenim pothodnikom preko puta kojega je nekadašnje svratište. Mijenjalo je kroz povijest vlasnike i namjenu, zvalo se Gostiona k postaji Stenjevec, Svratište Sertić, K Sertiću, pa Banija, kako se zvalo 70-tih godina prošlog stoljeća, i na kraju Norin nakon čega je prepušteno zubu vremena koji ga je pretvorio gotovo u ruševinu.
Nostalgija
No tada, prije deset mjeseci, vidjevši da se nešto sa zgradom događa, provjerili smo. Nakon raspleta s vlasnicima zemljišta na kojemu stoji zgrada nekadašnjeg svratišta s velikom terasom i parkiralištem među kojima su i Lovački rog Milana Šećkovića i nasljednici obitelji Sertić počinjala je obnova.
– Želim da novi Sertić bude prepoznatljiv po ponudi kakva je bila i prije, kvalitetna i tradicionalna. Na katu će biti hotel, rekao nam je tada Ivan Ahmetović.
– Sjećam se kada sam onamo dolazio kao mladić i točno znam gdje je stajala glazba, kako je sve izgledalo. Bit će opet roštilja i ražnja, ali i sjajnih kolača. Kad vidim stare kestene, odmah mi na pamet pada ime, neka se zove Maroon, kazao je. No sve povrh novog otvaranja činilo nam se tada svjetskim čudom, Ahmetovićeva vizija lutrijskim dobitkom. Deset mjeseci kasnije stigao je poziv. – Dobar dan, završili smo objekt, volio bih da dođete pogledati – javio se gospodin Ahmetović.
U nekom trenutku “K Sertiću” će se stvoriti ispred vas. Ovoga puta ne kao ruševina u kojoj utočište nalaze beskućnici, nego kao prekrasan objekt na čijem pročelju stoji – Maroon.
– Znate, i kada sam postavljao Lido, govorili su mi kako nema šanse da se od one praktički šupe u kojoj su na jezeru Jarun držali čamce i vesla napravim nešto pristojno. Pa eto, Lido je sa mnom radio 17 godina. Isto su mi govorili i ovdje. Uložio sam cijelo svoje životno iskustvo – govori Ahmetović. Ne samo da je ispunio obećanje dano prije deset mjeseci već je Maroon odveo i nekoliko koraka dalje. Ogromna terasa kakvu možete pronaći samo u parku Maksimir pod dominacijom je lipe stare 170 godina. Kada sjednete, nemate želju otići, kao da smiraj traje cijelog dana. Veliki zimski vrt s grijanim podom zadržat će živost i zimi. A bit će je. Gastronomska je ponuda široka. Od ribe preko mesa pa do peke i ražnja uz solidnu vinsku kartu, sve opet u skladu s tradicijom. Cijena je prosječnog gableca oko 40 kuna, no ručkovi mogu otići i do 200-tinjak, ovisno o željama. Po onome što smo probali, kvalitetom većinu značajno nadmašuje. Maroon nije hostel, kako se u početku najavljivalo, već je hotel. Ono što se u današnjoj terminologiji zove boutique hotelom.
– Sa svega nekoliko zahvata dobili bismo i četvrtu zvjezdicu, no nema potrebe. Turistima koji već sada čine više od polovice gostiju to i nije previše bitno, važniji im je taj povijesni štih. A na interijeru nisam želio štedjeti, govori nam vlasnik Maroona.
Teško do osoblja
Prostorija restorana otkriva detalje poput porculanskih tanjura Churchill, no prolazak kroz restoran otkrit će i još nešto.
– Imamo vlastitu slastičarnicu koja nudi sve ono što nude i naše Slastice Ema na Malešnici. Shvatili smo da stranci jako cijene lokalno, pogotovo dobar domaći, tradicionalni kolač. Pitali su nas je li to sve pravo. Pa normalno da jest! – smijući se govori Ivan Ahmetović krećući se prema liftu koji vodi do soba, ukupno 16.
– Ako hotel nije, onda sobe doista jesu pet zvjezdica. Nastojao sam primijeniti iskustva iz vrhunskih hotela, osobito pazio na detalje. Stolarija je vrhunske kvalitete, keramika i oprema kupaonica također, na izradu se pogotovo pazilo, primjećujete da oštrih rubova u sobama nema. Wi-Fi, IP telefon, LED televizori, to se danas, mislim, podrazumijeva – govori Ivan Ahmetović koji ističe gotovo pa uobičajen problem.
– Teško je vjerovati, ali ne mogu pronaći osoblje. Normalno je da osoblje mora biti s iskustvom, a to je u nas danas dosta teško pronaći – kaže.
Čestitam,bravo!