Čea se sve nagledao kip Matije Gupca postavljen na uglu između Markova trga i Ćirilometodske ulice, teško je pobrojati. Nije odmah uočljiv, ondje je postavljen kako bi s jednim okom nadgledao rad vlade u Banskim dvorima, a s drugim promatrao što se zbiva u Hrvatskom saboru. Neki tumače da je ondje uklesan kako bi vječno podsjećao vlastodršce da čuvaju pravicu i ne okreći leđa svom narodu.
Život Ambroza Matije Gupca, uz Tita i Franju Tuđmana najslavnijeg zagorskog sina obavijen je velom tajne baš kao i njegov kip. Kao što sa sigurnošću ne znamo gdje je pogubljen, ne zna se točno ni kada je njegov kameni kip uklesan na uglu kod Markova trga niti tko ga je radio. jedna teorija kaže da su ga željeznom krunom okrunili baš ovdje, na Trgu Svetog Marka.
Priča o hrabrom kmetu Matiji iz sela Hižakovec u Donjoj Stubici koji je 1573. poveo rat protiv nepravde i deseterostruko moćnijeg neprijatelja već se više od 400 godina prenosi s koljena na koljeno. Odmah nakon svoje mućne smrti ušao je u legendu, no u historiografiji spomenut će se tek stotinu godina kasnije, a u hrvatsku historiografiju to ime uvodi povjesničar Vjekoslav Klaić. Po mađarskom povjesničaru Istvánffyju, koji je prvi spomenuo ime Matija, sastavljeni su svi kasniji opisi seljačke bune iz 1573. godine, uglavnom do građe koju je prikupio Franjo Rački. Nju je obogatilo tek sustavno istraživanje u arhivima Budimpešte, Graza, Beča i Venecije u desetljeću, koje je prethodilo proslavi 400. obljetnice seljačke bune.
U historiografiji nije u potpunosti razriješeno ni pitanje glavnog obilježja seljačke bune 1573. godine. Seljaci su se protiv Franje Tahyja više puta žalili caru i kralju a kada im ovaj nije pružio pomoć počeli su se pripremati za ustanak i uspostavljaju veze sa slovenskim seljacima i sitnim građanima. Ustanak je izbio na dani znak s obje strane Sutle. Glavni vojni zapovjednik bio je Ilija Gregorić, a stvorena je i vlada u kojoj su bili Matija Gubec, Ivan Pasanac i Ivan Mogajić. Kad je izbila buna, seljaci su izabrali Gupca za vođu jer su "smatrali da se, među ostalim, odlikuje pameću i hrabrošću" (Istvánffy). U kratkome vremenu bune Gubec se pokazao kao sposoban organizator i nadahnjujući vođa.
Kada je potkraj siječnja 1573. izbila buna, G. je s dijelom buntovnika, kojemu su glavninu činili podložnici (kmetovi) s »vlastelinstava Susjedgrada, Stubice i Cesargrada« (J. Adamček), između 29. I. i 2. II. 1573. iz Donje Stubice krenuo prema Zaboku i uspio osvojiti utvrđenu kuriju Šimuna Keglevića Šabac kraj Krapine. Istodobno istočno od Zaboka pobuni su se pridružili podložnici M. Konjskog na nagovor Gupca i I. Pasanca. Pobunjenici pod zapovjedništvom Gupca zaustavljeni su pod Krapinom. Nakon početnih uspjeha u širenju pobune već za desetak dana pobunjenici doživljavaju nekoliko poraza, među ostalim u Krškom i kraj Kerestinca te se vraćaju u kraj oko Donje Stubice odakle su i krenuli. U odlučnoj bitki koja se vodila između pobunjenika pod Gupčevim zapovjedništvom – prema Adamčeku oko 6000 ljudi – i vojske koju je vodio podban G. Alapić kraj Stubičkih Toplica 9. II. 1573. Gubec i pobunjenici su poraženi.
Zatočenici su zatvoreni u jednoj od kula pokraj stolne crkve, a pogubljenje Matije Ambroza Gupca tražio je ban Juraj Drašković. Umro je groznom smrću, mučen je a potom je kao seljački kralj okrunjen krunom od užarenog željeza. Njegovo je tijelo potom rašćerećio mađarski vlastelin Morencz Bahiczy, a kosti porazbacane kako ih nitko nikada ne bi pronašao i zakopao. Legenda kaže da je rašćerećen na velikom raskrižju cesta gdje se danas nalazi veliko raskrižje koje je dobilo ime Gupčeva zvijezda.
Ipak, legendu o njegovoj borbi za pravicu nisu uspjeli zatrti, ona se šaptala među seljacima i još je danas duboko utkana u zagorski DNK. U vrijeme borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, Gubec se slavio kao prvi narodni heroj, a svaki grad u bivšoj Jugoslaviji imao je ulicu koja nosi njegovo ime.
Seljačka buna i smrt Matije Gupca teme je brojnih umjetničkih djela. Seljačka buna, povijesni roman Augusta Šenoe iz 1573. godine, drama Matija Gubec Mirka Bogovića, opera Matija Gubec Ive Lhotke-Kalinskog, radovi Otona Ivekovića i Ferde Quiqereza s motivima Bune i Matije Gupca – Smaknuće Matije Gupca na trgu ispred crkve sv. Marka u Zagrebu i Smrt Matije Gupca, spomenik Gupcu u Gornjoj Stubici Antuna Augustinčića te bista Vanje Radauša u Aleji Seljačke bune u Podsusedu, kao i prva hrvatska rock-opera Gubec beg Ivice Krajača, Karla Metikoša i Miljenka Prohaske i igrani film Seljačka buna iz 1975. godine, neka su od remek-djela koja svjedoče o hrvatskoj baštini iz vremena Seljačke bune.
O Gupcu piše i Miroslav Krleža u Baladama Petrice Kerempuha. U zbirci, čak 20 balada datirano je u 16. stoljeće, vrijeme u kojem je živio Matija, Ambroz, Jambrek. Pa u nastavku pročitajte baladu Na mukah i prisjetite se velike hrabrosti, velike žrtve i krvi koju su u zagorsko tlo prolili seljaci u unaprijed izgubljenoj borbi za pravicu.
NA MUKAH
Karv, ta slana kmetska,
stubičanska karv,
ta čarna, čerlena,
vonjhava gosta karv,
zakaj curi ta gluha, masna, slepa,
strahotno mlačna karv?
Kmična, gliboka, čemerna, kam, zakaj kaple kri?
Tri hahara, tri krabonosa švapska,
kak fašnika kervava tri.
V sakom rebru čavel, čavlov v mesu trideset i tri,
karv ruče kakti bivol, kak stekli pes tuli,
karv kune, bljuje, kak hmajna se smeji.
V kervi čarnine nima,
niščine, niščeg, ni tenčine ni,
v hispanjskej se škornji kak vu zipki spi.
Čarnorizec, sladobizec, kervolizec i zvertavec,
kotrigov i členov hofmajster, prepisavec,
penezov jagar, pekleni izdumlavec,
orsaški rihtar, gospon Huetstockher doktor Johan,
zlatoper dunajski, ni skuhan ni spohan,
hispanjske palčenice, čavle v zanoftice,
v ranjave vuhnice smole tri žličice,
iglene rinčice v rescufane nosnice,
na štriku, na balti, v žveplenoj košuli
Stubičance paca, na paragraflin guli.
Pred licem Pravice vu bečke mesnice
glas gasne kmetski vu škure pivnice:
peče muža rihtar kak kruha vu krušnice.
Doktori, gospoda, gingavohodci, kervolisci,
pravde i pravice zakoniti zvertavci,
hahari vu samtu, sprekrizmani lisci,
kaj hočeju od mene čerleni larfonosci,
kaj brusiju britve krabulniki, kosci?
Mošnjoresci prekleti! V kervavem razvudenju,
kunem se bogom v vmiručem hrepenenju:
ja omeglavec nisem, klimavec ni lažlivec,
kipočastitel nigdar nis bil, heretik, krivoverec,
kaj hočeju od mene?
Kam teče ta karv?
Ta zimljičava, vroča, sirasta,
kak tenta musava karv?
Zakaj vrešči, cvili, tuli, "žertve bez kervi ni",
kak zvono na jogenj kerv kervavo zvoni;
lupa, javče, simtama, bobnja i garmi,
cepa nas, kala, dere, grize, ceca, žere,
kervavo propetje vu kervavem potu,
kerv pere z nas se rane v sramoti i v špotu,
kerv kalvarijanjska jedino je vanshajanje totu.
Gospon Huetstockher, za pet ran božjih,
kaj hočeju od mene?
Karvju su mojom poškropleni
te hiže si juristerajski vogli.
Zakaj smo se stali?
Kaj drugo nisme znali,
kaj drugo nisme mogli!
A kaj sme mogli?
Odverči se, otujit se, pobegnut v fremt,
odvernut se, odvleči se kak pes,
z repom med nogami,
po tujih cestah iskat zlahkotenje,
kak romari, kak bogci, slepci,
fehtari, kerplačina i canjki?
Kmet je kak marha prikovan o grofovskem glebu,
tu odehnjenja ni i nigdar ga očivesto nebu.
Kak šonka v ponjve kervavo se pacam
v tem hispanjskem žlebu.
Sprepikan ves, kervavognojni, blatni,
v šloproku carkli pes,
kuplem se v pacu pijavki, kervavih, blatnih gač,
osmujen i scvrlen kak v modlinu kolač.
Kak čuklava skolopendra svoj smardlivi žalec,
jen hahar mi pika v vuho svoj žvepleni palec
da se im priznam, se zdiktjeram:
"zbantuvani izdalec"!
Kaj priznati im imam?
Lesice i tice imaju svoj stan,
a sin človeči, gde bi položil glavu, nema.
Kerv ne da mi zaspati.
Kerv nemre spati ni zaspati nigdar,
kak čmela žge i peče.
Kak z četernje za čebrom čeber
hahar nam z droba kervi bednje vleče.
Kerv teče kak voda, kak cesta,
kak melin klopoče, teče,
mi gremo za njom, za glasom kervi naše.
Negdo v mesečini s kervavom plahtom maše,
negdo v daljini kmičnoj lampaš nosi.
Fratri, suci, hahari, larfonosi.
Kerv gori, Sveti Križ gori, Zabok gori, Celje se dimi,
kak zvono na jogenj kerv kervavo zvoni:
jobbágy, pawer, pauer, bauer, rusticus, colon,
Mokričanci, Sanoborci,
kerestinečki dečki, zvon
Od Dobove do Vindišlanda
puriflama, plomba, pulfra, jognja, anda
v Lublanu i na Kaptol diže se muška banda.
Kerv po Savinji bobnja, Ptuj i Ormož kosi.
Fratri, tolvaji, čarni krabonosi,
galge, žganje, Somsedvar zežgan,
cvete mi v roki kervavi tulipan.
Kak kupina se dimi karv
na blatnom stubičanskem putu,
sprebita kujsa pod zapečkom čkomi
v hiže kutu, nikemu na putu,
a jemput kak fana zapahala bu tu
kervobluvinu kmetsku, sramotu čarnožutu,
kervavo blato naše, kalvariju su tu.
Kaj hočeju ti fratri, kervavi černorisci,
karvopije karvolubne, karvoločni karvolisci?
Kak žena karvohodša kervarim tu pred njimi,
a drob mi se kak canjek vu kominu dimi.
Sedemdesetsedem jezer karvi laje v meni,
zakarvačiva se vre dugo
i se je samo karv i samo karv, kervava kervarina,
kervave vode, kleti, kervavi kavran - kvar,
se oskvernjenje mračno, kervavi blatni puti,
kervave glave, konji, ftiči i ftičje kreluti,
obojki, perje, canjki, košule, cipeliši,
kervavo pismo, kume, sedni i napiši
na Somsedvar,
gde kurviš nad kurviši
kmetsku kerv loče s curiši i z binjiši.
Kervavi glasi, senje, vetri, mesečine, branje,
Turčin, Varažlin, Kanjiža, klanje, same klanje.
Kosjeri, balte, Beč, kervavi Beč i Drava,
Lublana, Celje, Sotla, Dunaj, Kupa, Sava,
kak barjak banski na poplavi plava
kervava kmetska glava.
sve krivo. taj reljef su dali napraviti ti isti vlastelini koji su ga dali pogubiti i oni su ga postavili na tom uglu. ALI skroz dolje pri zemlji, tako da je svaki pas koji je prolazio kraj tog ugla preko matije gupca napravio ono što psi inače rade na uglovima. tek je stoljećima kasnije gradska vlast (negdje u 19. st.?) ispravila tu nepravdu i matija gubec je podignut na mjesto gdje se danas nalazi.