Središnje zagrebačko groblje, Mirogoj, zasigurno je jedno od najljepših u Europi. Posljednje je počivalište mnogih znamenitih Hrvata, zbog čega je poznat i kao hrvatski Panteon, iznimna arhitektura i prekrasni spomenici priskrbili su mu naziv muzeja na otvorenom, a godinama je najomiljenije odredište turista koji posjećuju Zagreb.
Kompleks groblja Mirogoj i njegove prepoznatljive arkade projektirao je Herman Bollé, čovjek za kojeg se kaže kako je izgradio cijeli Zagreb. I to je sasvim točno – Bollé je gradio ili sudjelovao u gradnji nekih od najljepših zgrada bez kojih vizura Zagreba zasigurno ne bi bila ista. Osim Mirogoja, radio je i na izgradnji palače HAZU, zgrade Muzeja za umjetnost i obrt, fontane i meteorološkog stupa na Zrinjevcu, ali i na obnovi zagrebačke katedrale i crkve sv. Marka. Ipak, u to vrijeme, njegov rad izazivao je mnoge polemike, a njegovi najljući protivnici nazivali su ga barbarom i tvrdili da je uništio Zagreb. Zanimljivo je stoga što se njegovoj zamisli gradske nekropole nije protivio nitko. I sam je Bollé tamo pokopan, umrijevši 1926., tri godine prije nego je njegov životni projekt do kraja dovršen.
Hrvatski Panteon
Bolléovoj arhitektonskoj vještini i znanju, u prilog ide i činjenica da su mirogojske arkade ostale sasvim čitave i nakon velikog potresa 1880., koji je razorio brojne zagrebačke građevine i gotovo uništio katedralu – da bi je zatim obnavljao, tko drugi, nego on. Tijekom nedavne obnove južnog zvonika katedrale, radnici su, na 102. metru, ugledali neobičan natpis A.D. 1898. Iza njega se skrivala staklena kapsula s porukom: “A dao dobri Bog, kada iza viekovah opet na javu dodje sadanja spomenica... da se tada nadju svi Hrvati kao dobri katolici, te slavan, složan i slobodan narod.” U laboratoriju Hrvatskog državnog arhiva poruku su s gotovo uništenog pergamenta uspjeli pročitati i pripisali je, naravno, Bolléu.
Mirogoj je službeno otvoren 1876. godine, a u početku groblje je bilo podijeljeno na četiri dijela, prema vjeroispovijesti, na katoličko, protestantsko, pravoslavno i židovsko. Međutim, kada je groblje prešlo iz crkvenog u gradsko vlasništvo, od te se prakse odustalo. Do dana današnjeg na Mirogoju, neovisno o mjestu, pokapaju se ljudi svih vjeroispovijesti, a na kupolama arkada, jedni pokraj drugih, stoje židovska zvijezda, katolički i pravoslavni križ.
Prvi stanovnik Mirogoja, na kojem se sada nalazi oko pola milijuna grobnih mjesta, bio je Miroslav Singer, učitelj mačevanja i sportski pedagog, a osim što su na njemu su pokopani i brojni hrvatski velikani poput Stjepana Radića ili Franja Račkog, Gavelle, Šenoe, Matoša, Krleže i bana Mažuranića, neki od najljepših spomenika na Mirogoju, djela su naših umjetničkih velikana. Nalazi se tamo barem šezdesetak nadgrobnih spomenika, bisti i skulptura najboljih hrvatskih kipara i klesara. Ivan Meštrović autor je nekoliko spomenika, grob je svoje žene Ruže ukrasio reljefom “Isus i Samarićanka” te se jedan od odljeva tog djela nalazi i u čuvenom londonskom Victoria&Albert muzeju. Ivan Rendić, kipar i kamenoklesar koji je svoj zanat ispekao na Braču, a sudjelovao je i u gradnji samog Mirogoja, napravio ih je čak deset, od kojih je svakako najpoznatiji nadgrobni spomenik Petru Preradoviću. Mramorni kip žene koja polaže cvijeće na pjesnikov grob personifikacija je Domovine iz slavne Preradovićeve pjesme, a na grobu su zlatom ispisani njegovi stihovi: “U tvom polju daj mu groba/Tvojim cvijećem grob mu kiti”.
On je autor i kamenog anđela na grobu Katarine Amruš, supruge jednog od najzaslužnijih zagrebačkih gradonačelnika Milana Amruša za vrijeme čijeg je mandata Zagreb dobio električnu rasvjetu, konjske tramvaje, asfaltirane ulice i uspinjaču. Kipovi majstora Antuna Augustinčića nalaze se pred zgradama Ujedinjenih naroda u New Yorku i Međunarodnog ureda rada u Ženevi, ali nekoliko ih je i na Mirogoju – poput zlatne biste na grobu našeg violinista Zlatka Balokovića. Robert Frangeš-Mihanović, čiji se spomenik kralju Tomislavu uzdiže nad Glavnim kolodvorom, u svom je prepoznatljivom, monumentalnom stilu izveo i spomenik “Bački Hrvati” na grobu Petra Šarčevića, najpoznatijeg bačkog Hrvata i prvog hrvatskog veleposlanika u SAD-u. Njegovo su djelo i “Majčina ljubav”, dirljivi reljef majke koja poseže za djecom na grobnici obitelji Arko, gdje je pokopan i Vladimir Arko, osnivač brojnih zagrebačkih tvornica i jedan od utemeljitelja Zagrebačke burze. A ono što je za Francuze Rodinov “Mislilac”, nama je svakako Frangešov “Radnik”, golema skultpura na grobnici obitelji Müller.
Kontroverzni spomenici
Svoj mirogojski opus ima i Ivo Kerdić, poznat kao tvorac rektorskog lanca Zagrebačkog sveučilišta i lanca Velikoga meštra “Braće Hrvatskoga Zmaja”. Njegova je Pietà na grobnici obitelji Matko te anđeoski prikaz Slavice Ohnleitner, prerano preminule kćeri zagrebačkog slastičara Franja Ohnleitnera. Neobičan prizor na groblju svakako su i mozaici Ede Murtića, na grobu obitelji Pirker i Šeferov, a na Murtićevo posljednje počivalište njegova je obitelj postavila možda najprepoznatljiviji spomenik na cijelom Mirogoju – njegov vlastiti apstraktni rad u keramici.
Upečatljiv je i oštar metalni spomenik “Nepoznatim žrtvama željezničke nesreće 1974.” Vojina Bakića. Posvećen je, kao što mu i ime govori, žrtvama jedne od najgorih nesreća u povijesti Hrvatske do koje je došlo kada je putnički vlak s devet vagona iskočio iz tračnica na ulazu u kolodvor, pri čemu je poginulo više od 150 ljudi. Četrdeset jedna osoba nikada nije identificirana, te su pokopane u zajedničkoj grobnici na Mirogoju. I prvi spomenik ikada postavljen na zagrebačkom groblju, u obliku zlatnog lava na crnom kamenu, stoji nad grobnicom trinaest Srpanjskih žrtava, ubijenih tijekom protumađaronskih prosvjeda u Zagrebu 29. srpnja 1845. godine i poslije premještenih na Mirogoj. Posebno je zanimljiv i spomenik autora Joza Turkalja i Vanje Radauša iz 1939. godine, posvećen palim hrvatskim vojnicima u Prvome svjetskom ratu.
Natpis sa spomenika skinule su vlasti 1945. godine te se, dok natpis nije vraćen 1995., nije znala njegova posveta. Uz još se jedan spomenik žrtvama, onim Domovinskog rata, vežu kontroverze. Originalni “Zid boli” nastao je spontano, 1993. godine, kada su članovi obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja ispred tadašnje zgrade UNPROFOR-a u Selskoj, počeli slagati crvene i crne opeke s imenima svojih najmilijih. Zid je na koncu dosegao čak 13.600 opeka, da bi zatim, 2005. bio premješten na Mirogoj. Bio je podložan vremenskim prilikama i bilo ga je potrebno očuvati, no gradske su vlasti na groblje postavile rad kipara Dušana Džamonje, dale mu ime “Glas hrvatske žrtve – Zid boli”, a 13.600 imena zakopale u zemlju.
Zar Panteon - Hram bogova?! Čast i slava nekadašnjim časnim znanstvenicima, umjetnicima...no mnogi koji su se snašli (da se tako pristojno izrazim), da ih se tamo pokopa, nipošto ne zaslužuju naziv ni poveznicu na Panteon. Kaj god.