“Svakoj pjesmi treba jedan dobar mikser u njeg prvo staviti šlag i dodati er. A kad šansu dobije i ona nastat će tako šlager i šansona. Šansona il’ kokoš, što je bilo prije, je li jaje od šlagera starije?

To važno nije, ako smo za slogu njih dvoje jedno bez drugoga ne mogu. Svijet mijenjale nisu pjesme ni bolje ni loše, što onda ove da rade?

I one su tu da se troše Pjesme su, dakle, potrošna roba, šlageru paše svako godišnje doba, a jesen sjetna, to je prava sezona, kada uspijeva šansona. mŠlager je šminker i takve manire ima. Šansona pati sa suzama u očima.

Uspješnog brata prati hrpa para, sestra ostaje usidjelica stara. Svijet mijenjale nisu pjesme ni bolje ni loše.

Što onda ove da rade? I one su tu da se troše.” 

Pišući o nekim starim pjesmama, prisjetio sam se još starijih.

Moja bi se generacija trebala sjećati da smo jedno vrijeme slušali meksikanske pjesme, koje su snimali tadašnji jugoslavenski pjevači.

A to je bila zato što smo gledali kojekakve meksikanske filmove od kojih je najpopularniji bio „Jedan dan života“.

Slovenski pisac Miha Mažini objašnjava (nemojmo to uzeti zdravo za gotovo, ali je lahko mogoče), on kaže da priča o jugomeksikancima počinje 1948. godine, u vrijeme rezolucije Informbiroa i Titova odlučnog “ne” Staljinu.

Do tog povijesnog trenutka emitirala se ponajprije ruska glazba, a u kinima su prikazivani uglavnom ruski filmovi.

Jugoslavija tada nije bila u dobrim odnosima sa Zapadom, piše Mažini, a onda se dogodilo da su se njeni odnosi sa Sovjetskim Savezom pogoršali.

I onda se javio problem: ako odeš i od jednih i od drugih, koji ćeš film u kinima prikazivati? Pa je Moša Pijade došao na ideju – uvoziti meksikanske filmove.

Ilko Čulić kaže da je neumorni Jugotonov arhivar Siniša Škarica osvijetlio jedan pomalo zaboravljeni fenomen domaće estrade, jer je objavio četverodijelni box set “101 meksikanska”, najopširniji podsjetnik na enormnu popularnost yu-mexa od ranih pedesetih do konca šezdesetih godina.

U pravu su Škarica i ostali kad kažu da je „Mama Huanita” i meksikanski melos trajno upisan u ovdašnju kolektivnu memoriju.

Dr. medicine, skladatelj i dirigent, Nikica Kalogjera skladao je „Sombrero”, vjerojatno prvu domaću autorsku pjesmu u meksikanskom stilu, a jedno vrijeme je imao Meksikanski orkestar.

Najpopularniji pjevači meksičkih pjesama su bili Nikola Karović, pa Slavko Perović…

I Predrag Gojković Cune je pjevao meksikanske pjesme. Starije podsjećam na pjesme “Čaša gorkih suza”, “Pjesma majci”, “Divna Guadalajara”, “Pesma karabina”, “Kad čuješ trubu“, “Moj Meksiko”.

Meksikanske pjesme pjevao je i Ivo Robić. Mišo Kovač pjevao je „Jedan dan života“. A koliko je suza proliveno uz Trio Tividi... U jednoj sam brošuri naišao na zanimljive slobodne prijevode meksikanskih pjesama. Na primjer „Mucho, mucho”:

“Mučo, mala, mučo u menzi sam ruč’o, leba i salame, i ljubio dame.”