Zašto su se neki raspekmezili zbog Zvečke? Toliko je toga pozatvarano, toliko je toga upropašteno, toliko je toga propalo, a nitko nije ni pisnuo. Ali, kad se doznalo da Zagreb s tim odavno uništenim lokalom u Masarykovoj ulici, nazvanim prema zaboravljenoj požeškoj tvornici čokolade i žestice Zvečevo, kani nešto učiniti, odmah se začula kuknjava razdraženih medijskih baba. Da nestaje kultno mjesto!
Taj mi se kafić kraj kojeg se 70-ih i 80-ih nije moglo proći nikad nije sviđao. Zjake sam radije prodavao u Mocci na početku Ilice, a Zvečku sam zaobilazio. Zapravo, nije mi smetao sam lokal, nego me je odbijao sastav gostiju koji se oko njega okupljao.
Dobar dio prezimena onih koji su zakrčivali pločnik pred Zvečkom podudarao se s onima iz Centralnoga komiteta i drugih organa vlasti ondašnje države. Bila su to sretna djeca revolucije i komunizma, pretežno kćeri i sinovi drugarica i drugova koji su po okolnim zgradama državne uprave, sudovima, vojarnama, policijskim stanicama, zatvorima, bankama i sličnim kultnim mjestima strogo pazili da neprijatelj ne digne glavu. Dok su sretna dječica pred Zvečkom zabrinuto raspravljala o nepravdama u Africi i Aziji, seksualnoj revoluciji u Americi i rock-glazbi u Engleskoj, njihovi su tatice i mamice sastavljali crne liste, potpisivali odluke o utamničenju Marka Veselice, Dražena Budiše, Vlade Gotovca i Franje Tuđmana ili o hibernaciji Matice hrvatske.
Nitko, dakako, ne može birati roditelje, pa ni odgovarati za njihova (ne)djela. No, svatko tko ima savjest i zrno hrabrosti, ima obvezu suprotstavi se zlu, pa i onda kad u njemu sudjeluju najbliži. Čak više razumijevanja imam za griješne roditelje, nego što sam je imao za njihovu sretnu djecu pred Zvečkom. Roditelji su imali kakva-takva uvjerenja, tu i tamo i poneki ideal i, naravno, čvrste interese, a njihovi potomci živjeli su uglavnom od prenemaganja pred Zvečkom. Tobože su bili drukčiji, kreativni, bavili se glazbom, dizajnom i fotografijom, crtali karikature, pisali i uređivali novine, navodno su bili buntovni, a stvarno su bili gori od roditelja.
Pogledate li danas komplete kultnog Poleta, pjesme i knjižuljke što ih je društvo ispred Zvečke objavilo, sve te njihove iznimne stripove, rock-pjesme, angažirane fotke... nećete naći ni jednu jedinu riječ, ni jednu jedinu primisao, ni zarez, ni crticu, protiv bilo kojeg političkog poteza komunističkog režima.
Što je i logično, jer društvo ispred Zvečke bilo je odanije Titu i Partiji od onih protiv kojih su se kao bunili. Pokazalo se to i nakon stvaranja neovisne Hrvatske, kad su se sretna djeca ispred Zvečeke prometnula u ogorčene protivnike novog stanja. O takvom je, eto, kultu riječ kad se nariče nad Zvečkom, o kultu koji zaslužuje samo da bude zaboravljen!
