“Farewell my Muse” naziv je performansa povodom zatvaranja izložbe Staše Čimbur “All You Need is a Hat - šeširi i asamblaži”, što će ujedno biti i središnji događaj Muzeja za umjetnost i obrt tijekom večerašnje Noći muzeja.
– Performans je to o ostarjelom umjetniku koji na kraju svog života usniva san u kojem susreće svoju muzu koju onda, uz zvuke glazbe, oslikava i tako svijetu daje svoju finalnu kreaciju. Performans će izvesti koreograf, baletan i make-up artist Dino Baksa i balerina Cristiana Rotolo, a ja ću kreirati krunu za balerinu. Performans se izvodi u 22 sata, a u 23 sata slijedi još jedno iznenađenje – najavila je večerašnje događanje Staša Čimbur čija se izložba zatvara preksutra.
Kako je njeno ime sinonim za originalne, unikatne, maštovite i zadivljujuće ukrase koje stavljamo na glavu, zanimalo nas je što je za nju šešir.
– Kad me ljudi pitaju zašto radim šešire i što oni meni znače, ne znam što kazati. I možda upravo u tome jest čar, to da ne znam neki konkretan odogovor. Jer, da ga možda znam, onda u tome možda više ne bi bilo te čari. Mogu tek reći da je spoj tekstila s arhitekturom - kada stvaram, kreiram i proizvodim volumen iz plošnog - moj pokretački motiv – uzvratila je Staša Čimbur koja je i sama svjesna da su šeširi bili obilježja nekih prošlih vremena. Tada ih se više nosilo, nešto su značili, nešto su poručivali... Kao njihova kreatorica je li joj onda žao što nije živjela u ta prošla vremena, je li ikada pomislila da se prekasno rodila?
– Ne nikada nisam čeznula za nekim prošlim vremenima. Istina, u tim prošlim vremenima šeširi su bili nešto što je bilo gotovo pa pravilo. Šešir je bio glavni, prema njemu se kreirala odjeća, ali i mnoge društvene forme i norme nalagale su nošenje šešira. To danas više ne postoji, osim u nekim vjerskim ili prigodnim situacijama kada se nešto mora staviti na glavu. Danas su šešir i njegovo nošenje samo pitanje osobe. I šešir nosi samosvjesna osoba kojoj je on dio njenog imidža, stila, garderobe, i nošenje šešira njoj je nešto posve prirodno. Danas se mora željeti nositi šešir. Ljeti ili zimi, kada su vrućine i hladnoće, tada na glavu nešto stavljate da biste se zaštitili, ali kada govorimo o šeširu i nošenju šešira tu se onda radi o čistoj želji. Želji da osmislite cijeli svoj imidž. Šešir je onda naprosto dio vašeg stila – nekako puna životne radosti kazala je uvijek nasmiješena kreatorica dodavši da onda kad stavljamo nešto na glavu, neki ukras, u tome ima i puno simbolike jer je to kao da stavljamo nešto na sveti dio svoga tijela.
– I ako nam se sviđa to što nosimo, onda se i osjećamo malo posebnije, uživamo u tome, drugačije se i držimo, uspravimo se. Ne moramo šetati samo frizure, možemo šetati i šešire – poručila je ozareno Staša Čimbur koja se potpuno slaže s tvrdnjom iz predgovora napisanog za njenu izložbu, a koja glasi - ne odabire čovjek šešir već šešir odabire svoga vlasnika.
– U to definitivno vjerujem. Mnogo sam puta doživjela da osoba koja uđe u prostoriju sa šeširima odmah ushićeno priđe jednom šeširu i unatoč tome što potom isproba i one druge na kraju se ipak vrati onom prvom šeširu koji ju je na prvi pogled osvojio i privukao. Znači, to je ljubav na prvi pogled – posvjedočila je priznavši da započinjući izradu šešira, kad pred njom stoje samo tkanina i alat, nekad točno zna što će od materijala napraviti, sve joj je jasno, no nekad se dogodi i to da tek sam proces izrade pokaže u što će se ta tkanina pretvoriti. Nekad joj se u jednom trenutku u mislima pojavi neka nova, bolja ideja pa brzo promijeni plan.
Kako već 30 godina izrađuje šešire koji se nose diljem svijeta, i bili su izloženi na mnogim izložbama u svijetu, pretpostavili smo da zna, barem otprilike, koliko je šešira do sada kreirala i vlastitm rukama izradila.
– Uh, ne znam. I često se s Josipom Lisac zezam na tu temu. Ona mi pokaže neki svoj šešir na što joj ushićeno kažem kako je fenomenalan, a onda se ona smije i uzvraća mi: “Pa kaj se ne sjećaš? Ti si ga napravila.”
No, znajući da ima i onih koji se iz nekog razloga ne usude nešto stavljati na glavu, Staša je prije deset godina počela raditi i asamblaže.
– Ima razdoblja kada se pitam zašto ljudi malo više ne nose šešire. Priznajem, ponekad me to muči. I onda sam u jednom takvom trenutku samoj sebi rekla - pa dobro, ako se ljudi ne usude staviti nešto na glavu neka barem to nešto gledaju u slici. I tako sam počela raditi asamblaže, na papir na kojem sam nešto nacrtala počela sam dodavati nešto od tekstila - cipelice, rukavice, šeširiće, i sve to u stilu poznatog refrena pjesme “See me, feel me, touch me” grupe The Who. I tako onda kad stanate pred asamblaž on vas ne vuče samo na gledanje već i na dodirivanje – pojasnila je Staša Čimbur.
