Ovdje se sajmuje od 1242. kada je kralj Bele IV Zagreb proglasio slobodnim kraljevskim gradom s pravom održavanja sajmova. Ovdje su dolazili trgovci sa sjevera i juga te odredili povijest našeg grada.
Najstariji sajam u Zagrebu, poznat pod nazivom Veliki kraljevski sajam, spominje se od kraja 11. stoljeća i utemeljenja zagrebačke biskupije 1094., kada je Zagreb dobio titulu slobodnoga kraljevskog grada. Veliki kraljevski sajam održavao se na Kaptolu svake godine 14 dana, tjedan prije i poslije 20. kolovoza, blagdana Sv. Stjepana, kralja i zaštitnika zagrebačke crkve, piše Marina Tenžera na portalu Dnevno.hr.
Godišnji Markov sajam od 1256. održavao se 14 dana na središnjem trgu u Gradecu u povodu blagdana Sv. Marka 25. travnja.
Uz sajmove na Kaptolu i Gradecu, kralj Ljudevit I. 1372. dopustio je i 14 dana sajma u povodu blagdana sv. Margarete 14. srpnja pred crkvom sv. Margarete u podgrađu, na današnjem Cvjetnom trgu. Pod nazivom Margaretski sajam održavao se sve do 1794. godine, kada je crkva prodana pravoslavnim trgovcima. U drugoj polovici 16. stoljeća nastao je Božićni sajam, koji se održavao uz blagdan Blažene Djevice Marije, 8. prosinca. U 17. stoljeću Gradec je dobio još dva slobodna godišnja sajma. Zagrebački sajmovi tada su imali veliku ponudu i bili su dobro posjećeni. Nudila se domaća i strana roba, delicije poput kave, čokolade, maslinova ulja, mirodija, a izbor uvoznih tkanina bio je velik. Zbog sajmova u Zagreb su dolazili brojni doseljenici iz Slovenije i sjeverne Italije, a zatim iz balkanskih zemalja, kao i brojni trgovci s istoka, naročito iz Turske, i sastajali su se s trgovcima sa zapada, naročito iz Kranjske i Štajerske.
Podgrađe je uz Manduševac i prije 17. stoljeća povremeno bilo korišteno u trgovačke svrhe jer su na njemu strani trgovci podizali svoje štandove i istovarivali robu. No od sredine 17. stoljeća, kada je počela obnova tada glavnoga gradskog trga uz crkvu sv. Marka, prostor oko Manduševca postao je trgovačko središte i Gradeca i Kaptola. Sporazumom iz 1633. stvoren je zajednički kraljevski sajam na trgu koji je tada dobio naziv Harmica koji se službeno koristio do sredine 19. stoljeća. Na današnjem Trgu bana Jelačića stvoren je veći sajamski prostor 1646., a nakon više od 200 godina, 1864., sajmište je preseljeno na Sajmišni trg, na kojem je 1895. sagrađeno Hrvatsko narodno kazalište.
Na Zagrebačkom zboru od 23. kolovoza do 4. rujna 1939. godine bilo je 600 domaćih i stranih izlagača, a iz Savske je emitiran prvi televizijski prijenos u Kraljevini Jugoslaviji. Nizozemci su izložili pokretni tv-studio koji se sastojao od dvaju kola, antenskih i kola za miksturu, te najboljeg aparata sa 90 točaka na kvadratnom centimetru. Studio su vodili predstavnik tvrtke Philips i tehnički savjetnik nizozemske izložbe, zagrebački inženjer E. Rhomberg. Uživo su prenosili nastupe opernih i zabavnih pjevača, što je izazvalo ogroman interes Zagrepčana, a zbog zategnutih međunarodnih prilika Philips je prekinuo izložbu i uklonio opremu. Posljednja predratna izložba Zagrebačkog zbora održana je u jesen 1941. u otežanim prilikama, s manjim brojem međunarodnih izlagača. U to vrijeme Lujo Šafranek-Kavić još je bio na čelu Zagrebačkog zbora, gdje je bio od 1925. godine.
Od 1910. do 1941. Zagrebački zbor organizirao je 34 međunarodna sajma i 37 izložbi, ukupno 71 priredbu.
Tijekom Drugoga svjetskog rata rad Zbora je prekinut, odlukom Izvršnog odbora Gradskog narodnog odbora 22. veljače 1946. Zagrebački zbor je raspušten, a njegov pravni sljednik je Zagrebački velesajam.
Prva poslijeratna izložba Zagrebačkog velesajma održana je od 31. svibnja do 9. lipnja 1947. u prostorima bivšega Zagrebačkog zbora u Savskoj koje je trebalo urediti jer su u ratu pretvoreni u vojarnu. Uz brojne domaće, sudjelovali su izlagači iz SSSR-a, Poljske, Bugarske, Albanije, Mađarske, Francuske, Švicarske, Nizozemske, Italije, SAD-a, Belgije i Egipta.
Od 1953. godine uz dotadašnji Jesenski međunarodni zagrebački velesajam (priredba 1947. bila je izuzetak jer je održana u proljeće), uveden je i Proljetni međunarodni zagrebački velesajam.
Zagrebački velesajam je pravni sljednik Zagrebačkog zbora koji je Odlukom Izvršnog odbora Gradskog Narodnog Odbora, 22. veljače 1946. raspušten, a njegova imovina dana na raspolaganje Gradskom Narodnom Odboru. Istovremeno je organiziran Zagrebački velesajam, koji je organizirao prvi poslijeratni sajam.
Prva 'velesajamska' izložba poslije Drugog svjetskog rata održana je u Savskoj na prostoru današnjeg Studentskog centra. Prostore je prvo trebalo urediti, jer su se tijekom rata koristili kao vojarna. Na tom sajmu sudjelovali su osim brojnih domaćih izlagača i izlagači iz inozemstva; SSSR, Poljska, Bugarska, Albanija, Mađarska, Francuska, Švicarska, Nizozemska, Italija, Sjedinjene Američke Države, Belgija i Egipat.
Odlukom Holjevca Velesajam se seli na svoju današnju lokaciju. Taj novi prostor izgrađen je na površini od 165.000 metara kvadratnih, a projektirao ga je arhitekt Marijan Haberle. 1956. Jesenji zagrebački velesajam održan je na dvije lokacije (u Savskoj i Novom Zagrebu). Otvorenje je pratila TV i to je bio prvi javni TV prijenos u tadašnjoj državi. Prvi put je Zagrebački velesajam otvorio predsjednik države Josip Broz Tito.
Od te godine velesajam se održava na novim prostorima u Novom Zagrebu. Tijekom 60-ih, prostor se toliko proširio da je Zagrebački velesajam izbio po mnogim parametrima (izlagačka površina, broj izlagača, broj posjetitelja) u red najvećih svjetskih sajmova.
Dok je Kinom još vladao Mao Ce-tung, 1956., arhitekt Cheng Sung Mao projektirao je Kineski paviljon, danas poznat kao Paviljon 11. Iste godine ruski arhitekt Jurij Abramov projektirao je Paviljon SSSR-a ili Paviljon 8, po projektu Josefa Hrubyja dovršen je Čehoslovački paviljon, te je dovršen Vitićev paviljon ili Paviljon 40 po projektu Ivana Vitića, prepoznatljiv po rebrastoj, ostakljenoj strukturi preko koje je rastegnuta armiranobetonska ploča poput obrnutog vala.
Član grupe EXAT 51 Božidar Rašica 1957. projektirao je Paviljon 36 nazvan Mašinogradnja koji je odmah proglašen modernističkim remek-djelom. Sedam godina poslije, 1964., autor Paviljona DR Njemačke ili Paviljona 35, u kojem se danas nalazi karting-staza, projektirao je armiranobetonsku konstrukciju koju je potom oblikovao izvana ovojnicom od industrijskog stakla. Iste godine, kao mjesto za informacije kod glavnog ulaza u Velesajam projektirao je armiranobetonsku skulpturu Hipar, koja je u to vrijeme bila revolucionarna struktura. Dva talijanska arhitekta, Raffaele Contigiani i Giuseppe Sambito, 1962. autori su Talijanskog paviljona ili Paviljona 12, u kojem su izgradili preokrenute piramide od rebara od laganog betona koje su prekrili metalnim i staklenim stijenama.
U posljednjih tridesetak godina Velesajam propada i postaje gubitaš. Bivši gradonačlenik Milan Bandić želio je da se kompleks u potpunosti sruši a na toj je lokaciji trebao niknuti Zagrebački Manhattan. Srećom, to se nije ostvarilo, no i nova gradske vlast morat će odlučiti što učiniti s Velesajmom.
Trenutno se tamo održahvajau brojne manifestacije poput Interlibera, u nekim paviljonima niknuli su room escape prigrami i igraonice pa je popularna lokacija za dječje rođendane, ovdje je bila zamjesnka dvorana za sjednice zagrebačke Skupštine, a od početka godine u Paviljonu 6 organizira se cjepljenje protiv koronavirusa.
