Penjanje na Sljeme odlična je rekreacija. Nisam stručnjakinja, ali kažu da kvalitetnu fizičku aktivnost treba “osjetiti“.
S obzirom na to da se već nakon pola sata penjanja na Sljeme, barem u slučaju nas sa slabijom kondicijom, počinje javljati osjećaj koji bi se najbolje mogao opisati kao pokušaj bježanja pluća iz tijela te da mišići pamte sve pokrete za koje se onda osvećuju idućih tjedan dana, zaključak je da je penjanje na Sljeme stvarno odlična rekreacija.
Znaju to Zagrepčani već generacijama pa je starima, mladima, planinarima, rekreativcima, obiteljima s djecom i kućnim ljubimcima Sljeme omiljena vikend-destinacija. No, iako dobra rekreacija (čitaj: bol u mišićima) i prilika za druženje s obitelji i prijateljima na svježem zraku, Sljeme je bilo i ostalo mnogo više te je definitivno jedna od najboljih i najzagrebačkijih tradicija koje grad ima. Sljeme je, zapravo, pravi zagrebački vremeplov.
Planinari se, naime, svakim korakom vraćaju nekoliko dana, mjeseci ili godina u prošlost da bi, kada stignu do cilja, odnosno jednog od planinarskih domova, stigli zapravo u sasvim drugo vrijeme. Vrijeme u kojem nema signala za mobitele i u kojem roditelji ne štite djecu od blata. Nema veze, kaže, ako se uprlja, oprat će se, a ako se smoći, osušit će se. A suše se oko velike peći i ljudi, ali i čarape svih onih koji su se opet vodili mišlju: “Promočile su malo prošli put, ali ovaj put sigurno neće”. Pjevušeći starozagrebačke pjesme svi čekaju ručak koji kuhari i kuharice užurbano pripremaju dok mirisi iz kuhinje samo pojačavaju glad. A za ručak su – grah za 20 kuna, pečenice sa zeljem za 30 te vinski gulaš ili špek fileki za 28 kuna.
Prilikom penjanja na Sljeme treba stoga, osim na šok u mišićima, biti spreman i na onaj nostalgijski šok. Jer, Sljeme je dokaz da jela, običaji i pjesme već pomalo zanemareni ovdje u gradu nisu nestali. Samo su se sakrili. Sakrili su se od vremena tamo gore na Sljeme i svakog vikenda strpljivo čekaju Zagrepčane koji još uvijek pjevuše: “Na Sleme, na Sleme, na Sleme, noga vre sama beži...“
Sljeme raj za nas zagrebcane bar malo zaboravimo na guzvu u gradu i te nase domace popevke nas kaj bože milina al dosel je betmen i uskratil nam zicaru i zna on dobro kaj dela zatrt zagrebacku tradiciju pokazat ko je gazda al da dojde kad se mi domaci skupimo i zapopevamo nasu domacu uz kupicu vinceka e nek dojde onda k nam za stol pa bu cul kaj mislimo o njemu nije sljeme spica na spici su spiceri i njegvi a gore smo mi domaci i zato nemojmo se dat mi smo tu ma svom i nebu mam zel jos i to nedamo sr mi tak lako