Subota 28. ožujka pamtit će se u povijesti hrvatskoga kazališta. U
jednom danu praizvedeno je čak sedam tekstova domaćih mahom mlađih
pisaca.
Posrijedi su Lana Šarić i njezin “Neboder“ u INK Pula, Tatjana Gromača
i njezin „Crnac“ u Hrvatskog narodnoga kazališta Ivana pl. Zajca i
„Zagrebački pentagram“ u Zagrebačkom kazalištu mladih. Paolo Magelli za
„Pentagram“ je naručio tekstove Nine Mitrović, Filipa Šovagovića, Igora
Rajkija, Damira Karakaša i Ivana Vidića, a sve ih okuplja tema Zagreba.
Za druge i drukčije
Iako su posve različita rukopisa, temperamenta, ipak ih povezuje snažna
socijalna osjetljivost i velika empatija za drugog i drukčijeg. Svi su
tekstovi istovremeno duboko tragični i nevjerojatno duhoviti na vrlo
tužan način.
Zato Magelli predstavu i otvara klaunima koji u Šovagovićevoj „Zoni
snova“ ispisuju najintimniju ispovijed. Jedna žena među piscima, Nina
Mitrović, prihvatila se zadatka da s pet glumica ispriča priču o seksu.
Priče o osamljenosti
Naposljetku je ispala pripovijest o osamljenosti, kao što su i
Karakaševa „Skoro nikad ne zaključavamo“ i Vidićeva drama „Zoo“ priče o
neispunjenim, ukradenim ljubavima i mladostima. Igor Rajki iskoristio
je svoju sposobnost „stihoklepstva“, pa njegovi likovi, koji su posve
podjetinjili u okružju konzumizma, postoje istodobno na pozornici i u
virtualnom svijetu televizijske reklame i filma.
„Zagrebački pentagram“ odlikuju hitra misao, brzi i kratki dijalozi,
nemilosrdno prekapanje po vlastitoj utrobi i po utrobi grada koji
svojoj djeci, u vremenu opće pauperizacije, ostavlja malo vremena i
gotovo nimalo prostora za ljubav, seks, prijateljstvo, umjetnost,
ukratko za ono malo razloga zbog kojih vrijedi živjeti.