Knjiga dvojice poljskih povjesničara Slawomira Cenckiewicza i Piotra
Gontarczyka, koja dokumentira da je legendarni vođa pokreta
Solidarnost, koji je u konačnici srušio istočni blok, Lech Walesa, sam
bio špijun komunističke tajne službe SB, duboko je podijelila tamošnje
društvo.
Knjiga čak pokušava dokazati da Walesa za vrijeme poznatog štrajka u
brodogradilištu u Gdansku nije, kako je dosad sam tvrdio, preskočio
ogradu i pridružio se strajkašima, nego da je tamo tajno dopremljen
brzim čamcem SB-a i ubačen među radnike da preuzme vodstvo nastajuće
Solidarnosti.
Dakako da je konzervativnom bloku s braćom Kaczynski na čelu knjiga
poslužila da javno optuže prvog demokratskog predsjednika Walesu da je
nakon sloma komunizma išao komunistima “na ruku”, omogućujući im da
zadrže svoje položaje u administraciji, diplomaciji, medijima, što je
pogodovalo rastu korupcije kao izvoru privilegija u svim
postkomunističkim društvima. Sam Walesa je u nedavnom intervjuu priznao
da je još davne 1976. godine, izmučen maratonskim policijskim
ispitivanjima, ipak potpisao tzv. lojalku.
Dobio je kodno ime Bolek. Kada danas čitamo da je pokojni slovenski
predsjednik Drnovšek bio na popisu suradnika Udbe, pa čak i jedan
katolik Peterle, postavlja se pitanje gdje je tome kraj i zašto se
konačno ne provede lustracija koja bi spriječila podjele i sukobe u
tranzicijskim društvima.
S druge strane, ako se prisjetimo da su nekadašnji istaknuti
komunistički vođe u Mađarskoj ili u bivšoj Čehoslovačkoj, poput Laszla
Kovacsa, Gyule Horna ili Vladimira Spidle, nekadašnjeg člana Centralnog
komiteta KP, sada visoki dužnosnici Europske unije, onda se postavlja
pitanje: Postoji li danas u toj ujedinjenoj Europi uopće politička
klima za lustracije?
RIJEČ - DVIJE
