Gajba i Glava su se gotovo uvukli u ekran kompjutera. Satima su pokušavali na vikiliksu provaliti dokumente o Hrvatskoj. Nije mi bio jasan taj nacionalvoajerizam i oduševljenje zbog otkrivanja diplomatskih nazovitajni. Ali ljudi su se palili, uživali u tračerskim trivijalijama, navodno svođenju politike na pravu mjeru, likovanja nad konačnim uvidom u zakulisje, u stvaranje “bruto diplomacije”, kako je to netko nazvao.
– Ma daj, pa čovjek je genij. Mjesecima ih udara u zdrav mozak. Konačno je netko nakaradnom sustavu pokazao zube – tumačio mi je Glava.
– Vi stvarno mislite da novinar sam može ugroziti obavještajne zajednice? – pitanje se činilo logičnim.
– Zakaj ne? Ako ima ćuku, a očito je ima, i ako ima muda, a i njih očito ima, pa ti vidi – Gajba nije imao dileme.
– Ja samo znam da se ništa u povijesti ne događa slučajno, pa zato mislim da ni vikiliks nije udar na obavještajnu zajednicu, nego njezin proizvod. Jer kaj, dođeš na plac, uzmeš USB sa 200.000 dokumenata, šutneš ga na web i super, sutra si heroj. Možda dušu griješim...
– Uvijek misliš o tim teorijama zavjera.
– Nisu to teorije zavjere, to su zavjere u praksi. Sve čak i da je istina, što nam vikiliks može reći, a da to i sami ne znamo? Da ni J. Kosor ni Milanović nisu za premijera, da Mesić ne šiša obrve, da je Čačić pregazio dvoje ljudi u Mađarskoj, da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio pod visokim pokroviteljstvom međunarodne zajednice, da je Tuđman pokušavao biti Tito, a da se Tito ponašao ko Lejdi Gaga, da se Josipović i Tadić nalaze po zadacima, da politika izvana uređuje unutrašnju političku stvarnost ove male zemlje, da se Budiša ukazao iz političkog formaldehida, da Mamić aktivira nekontroliranost po isplativosti, da smo u Hrvatskoj uništili proizvodnju, da uskoro nećemo imati što jesti, da sindikati ne zastupaju radničke interese, nego trguju s Vladom u svome interesu, da na skorim izborima nećemo imati za koga glasati i da ulazak u EU nije posljedica naše volje, već puke geopolitičke matematike, da nas prisluškuju, kradu, čitaju mejlove, esemesove – odverglao sam u dahu.
– Dobro, ima nešto u tome, a objasni, ti, onda zašto se majstor iz vikiliksa skriva. Boji se čovjek da ga ne ubiju. A kaj bi ga ubili ak je... – Gajba je zamišljeno zastao.
– Ajde, ajde, nastavi. Misliš ako je njihov. Najprije čiji to njihov, a drugo nema tu njihov ili naš. Sve je to velika igra, strogo kontrolirani neredi, „blek operejšens“, da, i ubojstva, a iza toga je samo jedan pincip; novac.
– I kaj, vikiliks je bez veze? Ja mislim da se više bez njega neće moći pisati povijest – Glava nije odustajao.
– Tu si u pravu. Unijet će toliku zbrku s dilemama što je tu bitno, a što nije, što je točno, a što falsifikat da se povijest doista više i neće moći pisati. Možda je to i cilj – sada sam se i sam zamislio.
– Tvoja je zpravo poruka oko svega ovog da je narod glup? – Gajba me pogledao prijekorno.
– Podsjećam na velikog hrvatskog mislioca koji je rekao da je kila mozga jedna marka. – Joj, tko je to ono rekao? – Glava se uhvatio za bradu. – Čuvar državnog pečata – dosjetio se Gajba. – Da, pečat smo možda i sačuvali, ali nam je netko maznuo državu – zaključio sam.
U povijesti se ništa ne događa slučajno, pa zato mislim da ni vikiliks nije udar na obavještajnu zajednicu, nego prije njezin proizvod.
