U Hrvatskoj se godinama čuje kako nam nedostaje velikih, pravih investicija, posebice stranih, kako nam treba svježi novac, nova radna mjesta... Godinama čitamo kako nas mnogi investitori zaobilaze ili su se iz Hrvatske povukli jer okruženje u nas nije povoljno za razvijanje biznisa. Posebice je to došlo do izražaja otkad je Hrvatsku lupila najnovija financijska i gospodarska kriza, otkako su se ugasili deseci tisuća radnih mjesta, nikako se ne vidi svjetlo na kraju tunela, depresija sve veća, država troma, neučinkovita, nijedna vlast nije provela prave reforme koje bi potaknule velike investicije… A ljudi bi posla, kruha, perspektive, htjeli bi bolju budućnost za sebe i svoju djecu, mnoge krediti guše, ne znaju kako izaći iz začarana kruga dugova…
I umjesto da se u Hrvatskoj stvara opća klima koja će privući investitore i opća klima u društvu i zakonska podloga za što lakše poslovanje, učinkovitija birokracija, neovisno pravosuđe, što brži sudski postupci, mi godinama imamo jednu te istu situaciju, iste probleme. Na to se onda nadovežu i pojedinci i udruge koji vode javnu hajku protiv svakoga tko hoće ovdje investirati i zaraditi. Da, zaraditi! Pa što je u tome loše? Svatko tko vodi biznis, radi da zaradi, ali i da drugi zbog njega imaju posao. Na kraju, da i država od zarade uprihodi poreze. Najnovija se hajka digla protiv gradnje na Srđu iznad Dubrovnika.
Bez obzira na to kako prošao lokalni referendum, poruke koje se već dulje vrijeme šalju u javnost posve su kontraproduktivne i dodatno udaljavaju od Hrvatske svakoga tko bi k nama došao nešto napraviti. Tako je manje bitno što će na Srđu ljudi dobiti posao, manje je bitno što će novi projekt dovesti i novu klijentelu, manje je bitno što će Dubrovnik dobiti novu ponudu…
Sve je to manje bitno samo zato jer će gore biti neki bogataši. Pa ako nismo mi, neće ni oni. Zašto bi bogataši uživali na Srđu, a mi nećemo? Bolje neka ostane pustopoljina za nekakvu ispašu ili ni za što, samo da netko drugi gore ne radi posao od kojega će zaraditi. Sjetimo se samo hajke oko zagrebačkog Cvjetnog trga. Pravna država mora reagirati ako ima sumnjivo ugovorenih poslova. Ali i u tom se slučaju cijela hajka podignula u prvom redu zato što netko želi zaraditi! Ma tko je čuo za zaradu? To je gotovo kazneno djelo.
U mnogim je hrvatskim glavama, na žalost, još teški socijalizam! Država je ta koja bi trebala riješiti naše probleme, država je ta koju treba musti, ali dokad? Jer država polako ostaje bez novca, nema tko više puniti proračun, idemo samo iz zaduživanja u zaduživanje kako bi se popunile dugogodišnje rupe. Umjesto da se mijenja smjer upravljanja državom, da se mijenja mentalitet, sve je isto godinama. Mi bismo rado novac, ali bilo bi bolje da novac dođe, a da nam nitko ne smeta. Neki bi u Dubrovniku rado veliki novac, ali da im ne dođe nijedan turist, nijedan kruzer. Ne dirajte naš Srđ! Što ćemo mi s njime, ne znamo. Ali nećemo ga dati ni drugome. I tako po cijeloj Hrvatskoj imamo bezbroj primjera gdje su propali projekti koji su trebali donijeti nova radna mjesta. Evo, zašto godinama stoje Kupari? Što se dogodilo s bivšim vojarnama? Kako je devastiran splitski Dračevac? Nehajna politika i nehajni ljudi, korupcija na svim razinama, birokracija sama sebi dovoljna, i što imamo danas? Zapuštenu Hrvatsku! Politika koja je državu ustrojila tako da masovno ubire novac i ona je ta koja će kontrolirati kome će koliko novca i za što otići. Što je to nego legalizirana korupcija! A ljudi na tu korupciju pristaju, lakše nego da sami nešto pokrenu. Pitanje Srđa pitanje je želimo li razvoj turizma ili ne? Želimo li da Crna Gora bude bolja od nas? Da sve dobro i zdravo odlazi iz Hrvatske ili je zaobilazi? Nije li strah dijela Dubrovčana samo u srahu od konkurencije? Što mi zapravo hoćemo od Hrvatske? Cijelu je pretvoriti u pustopoljinu? Ma dajte, ljudi, već jednom progledajte!
