Priča koja se proširila crkvenim krugovima nakon prošlomjesečnog plenuma redovnika i redovnica, na kojoj je dominikanski provincijal predložio da se redovnici odreknu novca koji im se prosljeđuje iz državne blagajne, otvara sasvim novo poglavlje u temi crkvenog financiranja. S jedne strane, doznaje se da je riječ o mizernom iznosu koji dobiva oko 1500 redovnika i 3500 časnih sestara za potrebe svojih zajednica.
Dakle, nema ni riječi o nekom bogatstvu i basnoslovnim svotama o kojima se ponekad s gađenjem priča u javnosti i Crkvi na nos nabija kao nečuven primjer trošenja nečega što nije zarađeno. S druge strane, upravo ta činjenica što je riječ o nekoj smiješnoj količini novca otkriva onu drugu, dublju stranu cijele priče, a to je da se Crkvu ne može kupiti. Ili može, kao što joj se često predbacuje, i to ne samo izvana, nego dopire i iz vlastitih redova.
Naime, sustav koji je uveden u Hrvatskoj, mnogima se nije činio najboljim. No, pogotovo u vrijeme kad je uveden, bio je učinkovit. Crkva je javno dobro, od opće koristi i praktično nacionalno blago. Gledano iz toga kuta, novac iz proračunske kase doista odlazi na pravo mjesto. Međutim, ono što se kao tamni oblak navlači na tih 300-ak milijuna kuna koje kapnu iz državne blagajne je netransparentnost njegova trošenja, odnosno cijeloga crkvenoga poslovanja.
Ne treba ići daleko da bi se vidjelo kako to radi Crkva u nekoj drugoj zemlji. Štoviše, dovoljno je sjesti za vlastiti kompjutor i na internetu ukucati adresu Slovenske biskupske konferencije www.rkc.si i s lijeve strane ukazat će se rubrika “Financijski izvještaji slovenskih (nad)biskupija za 2009.”. Klikom na nju, otvaraju se tekstualni i tablični izvještaji o prihodima i rashodima, tj. crkvene bilance. Nikakvo čudo i nikakva sablazan. I tako godinama. U Njemačkoj je to praksa, primjerice, već desetljećima.
U najavi novoga Zakona o fiskalnoj odgovornosti nekome se, upravo zbog te formalne (ne)transparentosti, učinilo najzgodnijim nataknuti Crkvu na stup srama. Jer, eto, Crkva nešto dobiva, a ne prikazuje na što troši. A taj tijek novca doista ne bi bilo teško pratiti, jer dolazi u središnju blagajnu Hrvatske biskupske konferencije i po dogovorenom ključu distribuira se (nad)biskupijama, a ondje se sigurno ne troši na kocku i pijančevanje. Štoviše, biskupi i nadbiskupi često muku muče kako skrpati kraj s krajem, isplatiti nagrade (plaće), obnavljati i održavati crkve, dati u Caritas... Pogotovo zato što su i vjernici pomalo otupjeli upravo zbog državnog novca, pa su nešto teži s milodarom nego inače.
Sve te tegobe govore upravo ono što je ustvrdio i dominikanski provincijal, a to je da Crkva bez toga novca može. Uostalom, milodar je i dalje glavni izvor financiranja. A kada bi se odlučila na takav radikalan potez i sada u krizi zahvalila se državi na toj “pomoći”, ugled i sjaj u narodu stostruko bi joj porastao. I opipljivo čak vrlo brzo tih 300-ak milijuna kuna državnog milodara, jer bi se i formalno i simbolički Crkva vratila na jasle svome narodu, dok grešnu državu ni taj ni drugi novac ne bi mogao tako brzo oprati.
Nikahr Nemaš ništa protiv što se iz proračuna izdvaja za Židovsku opčinu i islamsku zajednicu jeli tako? A smeta ti što je 90 posto stanovnika Hrvatske katolici kojima ti ne pripadaš.Zanimljivo.