Hrvatski biskupi uputili su dosad najnesuvislije, najlošije sročeno, najneuvjerljivije i najlošije pismo javnosti otkako su okupljeni u ovakvom sastavu. Osjećajući, valjda, poput svih mislećih građana potrebu da se uključe u tijek (čitaj: bujicu) hrvatskih političkih i društvenih zbivanja, koja su u posljednje vrijeme poprimila dimenziju kaosa, biskupi su javnosti odaslali uopćenu poruku “nade”, kojoj je kao podloga poslužila banalna analiza uloge medija u društvu, postkomunističkog sindroma...
Čast mudrosti i ugledu biskupa, da se odmah razumijemo, ali da bi se shvatilo o čemu je riječ u njihovim glavama, dovoljno je bilo poslušati njihovu izjavu na konferenciji za novinare. Naime, zasjedanje biskupa u Lovranu poklopilo se s prosvjedom radnika splitske željezare, koji su za svoju bazu (slučajno?) izabrali kaptolski trg ispred zagrebačke katedrale. I dok je javnost s grčem u želudcu svjedočila očaju radnika, mogla je nekoliko minuta kasnije čuti izjavu nadbiskupa Ivana Devčića da će se i Crkva uključiti “u raspravu o socijalnim pitanjima i pomoći potrebnima”. Kada? Ako niste primijetili datum – u jesen 2011.?!?! Tada će, naime, biti organiziran prvi Katolički socijalni tjedan u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata...
Toliko što se aktualnosti i ažurnosti tiče, no ta je informacija bila uvertira u pisanje pisma biskupa zabrinutih za političko i ino stanje u hrvatskom društvu. U trenutku dok se u našoj zemlji pred očima javnosti razotkrivaju neslućene dimenzije političko-mafijaško-gospodarske-pravosudne hobotnice, koja je premrežila sve važne i nevažne institucije hrvatskog društva, u trenutku dok se na očigled građana urušava samo sebi svrsishodan politički sustav i kada je očito da je zemlja 20 godina sustavno vođena isključivo interesom pojedinaca i njihovih lobija, crkveni vrh uzdiše zabrinuto poput bogobojazne bakice u praznoj crkvi, bojažljivo se oko sebe ogledavajući da se ne zamjeri ni onima lijevo, ni onima desno, ni onome gore, ni onome dolje.
Biskupi po svome habitusu nisu “mačji kašalj”. Oni su relevantna, iskonska i ustoličena snaga Crkve, kojoj ne samo da ne smije biti imanentna logika straha nego bi upravo snagu koju crpe iz nadnaravnoga trebali demonstrirati u ovakvim ludim vremenima kada je očito da su političari izgubili razum, gospodarstvenici poštenje, a mafijaši čast. Umjesto toga, biskupi žmire čas na lijevo, čas na desno oko, pretvarajući se da ne vide grijehe ni jednih ni drugih.
Učestalo koketiraju, poput kardinala Bozanića u posljednje vrijeme s premijerkom, s vrhom vlasti, šaljući valjda poruku da je ovakvo stanje trajno strukturiranoga grijeha posve normalno i da mu nije potrebna korjenita promjena. Dakako, nitko od njih ne traži da se uključe u politiku i svoje poslanje podrede prolaznosti i jeftinoći političkog strančarenja, nego da prepoznaju bilo naroda i želju da im s vrata sjaši ova ludo koruptivna i vlast i opozicija, čiji je komplot u 20 godina zemlju doveo do potpunog kolapsa. I hitno joj je potreban neki “ljekoviti napitak”. Ili barem vrući čaj. Kojega, primjerice, na Kaptolu one hladne večeri radnicima željezare nitko nije bio spreman ponuditi.
Biskupi su uputili dosad najnesuvislije i najlošije pismo javnosti otkako su u ovakvom sastavu.
Komentara 2
MM
Zašto biskupi nisu radnicima skuhali čaj, zašto krave ne nesu jaja ? Zašto su radnici bolesni i trebaju čaj ? Zašto bolesni rade za crkvu ? Zašto radnici ne kuhaju za biskupe? Zašto radnicima njihove žene neskuhaju i nespreme da ponesu sasobom ?
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
To što nije bilo čaja na Kaptolu rezultat je šta je kuhalo bilo posuđeno u Sabor. Tamo je Šeks sa biskupskom mitrom judeo-kršćanstva duboko uronjenog u EU korijene – pokušavao skuhati SDP u loncu kojeg drži Hebrang. Premda je blagoslovv već dala Jadranka «u ime Golde Meir». SDP je glasno i jasno odbio ulazak u lonac smatrajući da je Jacino poznavanje judaizma Šeks-pirovski hamletizam neodlučnosti koja zapanjena stoji ispred vlastite praznine i tiho sama sebi mantra – tu bi or not to be. Pitanje je za the day after yesterday, dakle sada, bog te mazo Jaco...pa to se nisi nadala da bog dolazi uvijek sada. Stavilo se bogu malo slovo da se ne prepadneš. Tako je jučer Milanović spasio hrvatsku dušu od jazbine crkvenog-kršćanskog ništavila, koje ne shvaća snagu okretnosti judaizma i šlepa se na tuđoj energiji. Već jutros nasupila je Vesna Pusić umivena u kabalinoj cvijetnoj vodi, sretna da je Milanović protresao Sabor i da je nije ostavio na milost i nemilost Šeksovim erotičnim menuetima kao uvodu silovanju bez neke stvari. Hrvatska desnica utopljena u loncu prekuhala se do jutros. Voda iskuhala, nemaš čime krstit utrobu, a meso pocrnilo. Dima na sve strane, iskuhalo kršćanstvo, ostao judaizam. I zaslužio je. Izdržljiviji je i konačno nisi gladan, kad već nema čaja. Ostaje ti barem još jedan dan Ivana Denisovića. Šteta je samo što će Šeks i kabalu skuhat, slađa mu je smrt naroda od naroda samog. Kao i svakom drugom Moloku. I on se šlepa na judaizam, pa nije jasno kako će tu proći, jer Hrvati su ga se odrekli. I prišli SDP-u. Šta će Hrvati sa ovom Crkvom, još nije jasno. A da pitaju Goldu Meir?