Kao dječak sam ljeta provodio kod rođaka na selu. Kupao sam se u mutnoj
Savi, hranio komarce, pucao kandžijom, prodavao s djedom livadni med na
tržnici u Brčkom, u crkvi slušao propovijedi grkokatoličkog svećanika
(jer je rimokatolički bio u zatvoru)... i gradio kuće. Da, kuće, i to
od početka, a to je značilo - od gline.
Najprije smo gazili blato pomiješano sa sitnim ugljenom (skupljenim po
željezničkim stovarištima kao otpad), onda od njega, nakon što bi
odstajalo nekoliko dana, s pomoću kalupa oblikovali opeke, ostavljali
ih da se prosuše i zatim slagali u velike piramide s rupom na vrhu i s
još nekoliko rupa sa strane.
Nakon što smo rupe napunili krupnijim ugljenim otpadcima, piramidu
bismo oblijepili blatom i odozdo je, kroz mali otvor, potpalili. Kad bi
se ugljen po rupama dobro razgorio, blatom smo zamazali sve otvore... i
čekali. Tjedan je dana slavonska piramida gorjela, tjedan se dana
hladila i opeka je bila gotova. Šarena i šupljikava, ali idealna za
podizanje kuće.
Bilo je to prije 50 godina, no kuće koje smo tada gradili stoje i
danas, suhe, tople i ugodne za stanovanje. Nešto se građevnog
materijala moralo i kupiti, no kad se sve zbroji, te su kuće bile vrlo
jeftine. A u usporedbi s cijenama kuća koje se danas grade, praktički
besplatne!
Zašto danas kuće moraju biti skupe?
Na skupom gradilištu, nedaleko od Jelačić-placa ili usred
Dioklecijanove palače, kuća ne može biti jeftina. Skupa mora biti i
građevina koju radi razvikani arhitekt, jer on ne gradi samo kuću, nego
i spomenik svojoj veličini.
S malo se novca ne mogu podići ni zgrade u koje se ugrađuju najskuplji
materijali i koje se opremaju kao da će u njima živjeti etiopski car
Haile Selassie ili Zdravko Mamić. Mnogo stoje i kuće koje su tako dobro
zaštićene od provalnika, da u njih ne može ući ni njihov stanar. Ali
zašto bi skupo moralo biti baš sve što se gradi, tako da danas u
Zagrebu praktički nema četvornog metra ispod 2000 eura, ali zato ima
nemalo onih koji premašuju i 6000?
Kako to da se nitko u Hrvatskoj tko nešto gradi, ni jedna općina, grad
ili Milan Bandić, nije sjetio da od arhitekata i građevinara naruči
kuću (ili stan) koja neće biti skuplja od 6000 eura, ne po metru, nego
po komadu! Ne moraju to biti građevine zidane šupljikavom šarenom
ciglom od zemlje iz bašče, ni kuće od kolja i blata, pa ni od
stiještene slame (kakve se već grade po Europi) ili od tankog drveta i
papira (nismo u Japanu).
Da bi bile jeftine, ne moraju biti potleušice i rupe. Dovoljno je da se
njihovi investitori i graditelji prisjete kuća svojih djedova i načina
na koji su ih oni gradili, da ih osuvremene i eto ti dobrih kuća po
šest tisuća komad. A tehnologija kojom vladaju unuci naprednija je od
one djedovske, pa današnje kuće moraju biti i jeftinije!
GOST SURADNIK
