Posve neprimjetno prošla je vijest kako je SOA još u rujnu preuzela kontrolu nad kamerama koje "patroliraju" Zagrebom. Dakle, kada prolazite objektivima pokrivenim zagrebačkim križanjima znajte da vas snimaju tajne službe. Navodno zbog naše sigurnosti, iako je apsolutno nejasno od koga nas to čuvaju. Od terorista? Od napada? Ili je razlog posve banalan i govori da sustav čuva sam sebe od – nas.
Nijedno iskustvo iz povijesti ne pokazuje kako je preventiva u sprečavanju napada imala efikasnog smisla. Sorge je obavijestio Staljina da će Nijemci napasti, ali su svejedno sovjetske željezničke kompozicije krcate sirovinama tutnjale prema Njemačkoj dok je njemački vojni stroj već tutnjao prema Moskvi. Roosevelt je bio upozoren da će uslijediti napad na Pearl Harbor, no ostao je nezainteresiran. U epilogu gotovo svih modernih terorističkih ataka redovito slušamo kako su unaprijed stizala upozorenja o visokom riziku kojem su žrtve kasnije i bile izložene, a i konstatira se kako su brojni bombaši bili "otprije poznati sigurnosnim službama". I unatoč svemu tome, unatoč i kamerama i satelitima i modernoj tehnologiji i tajnim agenturama kojih je toliko da više za kratice njihovih imena ne možemo kupiti ni suglasnik ni samoglasnik, uvijek nas iznova iznenadi neki očajnik koji otme avion i onda se bravurozno, poput Lukea Skywalkera, zabije u neboder.
Jasno, preventiva ima smisla ako postoji ozbiljna namjera da se zlo spriječi, no ipak se najčešće radi o tome da se dramatičnost užasa krvavih nasrtaja iskoristi kao opravdanje pooštrenja i jačanja ionako prerepresivnog aparata. Tako je uvijek u socijalnoj barutani. Strah od eksplozije uvjetovane fitiljem koji dogorijeva, fitiljem koji su potpalile brojne nepravde i otimačina, svijet jednostavno gura prema totalnoj konflagraciji ili pravednom socijalnom uravnoteženju. Međutim, jeste li ikada vidjeli ili čitali o tome da se sila dobrovoljno odrekne sebe same. Jer danas se više motivacija vlasti ne ogleda kroz primarnu materijalnu grabež, nego kroz održavanje kontinuiteta moći nad odavno pokradenim dobrima. Moć u donošenju odluka i moć nad korištenjem resursa, to je strategija oko koje se ubija i progoni. Kontrola je uvijek početak i kraj filozofije vladanja.
Totalna kontrola je početak i kraj vladajuće filozofije 21. stoljeća. Zato su kamere na ulicama, zato će SOA i sve ostale slične egzekucijske formacije u svijetu željeti ući ne u vaše domove, nego u vaše glave, zato mi totalitarno društvo još uopće nismo upoznali. Ono nam tek slijedi. Priče o tome kako je snimanje neprihvatljivo jer zadire u čovjekovu intimu jadna je nadrihumanistička proza koja bi trebala zadržati stvar na nebitnom. Ne radi se tu o vašoj intimi, nego o vašoj eliminaciji. Tajne službe teroriste kao brojčano limitiranu ekipu drže pod kontrolom i zato ih ne trebaju snimati, kad su ih uglavnom, da ne kažem, i osmislili. Ali kako držati pod kontrolom milijarde podanika za koje ne možeš nikada dati ruku u vatru da se neće iznenada probuditi iz šopingholičarske hipnoze? Stalno ih uhoditi, plašiti, pritiskati, uvjeriti ih u paranoju da je kolektivno samoodricanje od slobode presudno pitanje opće sigurnosti, uvjeriti ih da je, u orvelovskoj inverziji, ropstvo sloboda i da nikome više ne bude čudno što je jedini rekvizit represivnog sustava pendrek. Za sustav oni koje nazivamo teroristima nisu ništa drugo nego dimna zavjesa iza koje se ne smije vidjeti tko koga u stvari terorizira. Isprepletenost obavještajnog crnila i tzv. javnopolitičkog djelovanja sada je potpuno neodvojiva.
U Hrvatskoj se to najljepše personificira kroz Mirka Raškovića, krajinskog Lovejoya, koji, doduše, nije trgovao umjetninama, ali ako je doista radio za hrvatsku stvar, ako mu je točna braniteljska evidencija, onda je njegovo trgovanje informacijama bilo prava umjetnost. Rašković je lansiran kao upitnik koliko je danas bivših i aktivnih špijuna u hrvatskoj politici i za koga rade. Zašto Rašković nije bio viđen u braniteljskom šatoru tijekom jednogodišnjeg kampiranja u Savskoj ili je možda čovjeku jednostavno bio pun nos balvana, pobuna i barikada pa se zato nije pridružio suborcima, Glogoškom i Klemmu. Sinteza sustava u kojem se ljudi koprcaju je zavjera. Ne u teoriji, nego u goloj praksi.
Raškovićev slučaj je prizeman i ne baš uspješan primjer kako izgleda tranzicija iz zakulisnog u javno djelovanje. Njegova osobna nesreća u domoljubnoj privilegiji je što svojim srpstvom parodira hrvatski mit borbe za hrvatsku samostalnost. Pa još da Srbin podržava HDZ, no to može biti čudno za sve osim za hrvatsku ekstremnu desnicu koja srpsku manjinu drži ultraprimitivnom, a iz čega proizlazi silogizam svih njihovih političkih poteza. Ekstremisti se nikad nisu povezivali u ideji, nego u primitivizmu, a kontrolu primitivizma kao nosača zla i ideje kao njegova opravdanja, kreirala je zavjerenička pozadinska služba. Ono što će biti bitno za ljude, potencijalne nevine žrtve, nikada neće biti zabilježeno nijednom kamerom. Iza svega ostat će i dalje ključno pitanje i za tehnologiju i za građane; kome ili čemu služe kamere na križanjima i kome ili čemu i danas služe ljudi poput Raškovića.
>> HDZ treba hitno provesti detuđmanizaciju ne da se odrekne Tuđmana, nego da spasi HDZ
