Znate li koliko Hrvatska ima navijača u Velikoj Britaniji kada igra protiv Engleske? Najmanje pet milijuna Škota. Do takvog zaključka nisam došao na nekom terenskom istraživanju po Škotskoj – nego sam samo “preveo” riječi “najpoznatijeg svjetskog spin doktor” Alastaira Campbella (inače Škota), koji je nedavno na svom (pre)skupom predavanju u Zagrebu na slikovit način pokušao objasniti “ljubav” između Engleza i Škota. Znao sam da Škoti vole navijati za Hrvatsku kada igramo protiv njihovih susjeda, s kojima već stoljećima žive u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali kad Alastair Campbell kaže da jednako tako navijaju i za Nijemce, onda to samo još više golica našu znatiželju da otkrijemo što se to doista događa ispod idilične britanske trave. Na dan kada je guru Alastair Campbell bio u Zagrebu, u Škotskoj su održani izbori za tamošnji parlament. Na tim je izborima uvjerljivu većinu dobila Škotska nacionalan stranka (SNP), koja se od svog osnutka na ovaj ili onaj način zalaže za neovisnost. Šef SNP-a i glavni izborni arhitekt povijesnog uspjeha nacionalista Alex Salmond najavio je da će roku od pet godina, najvjerojatnije 2014., održati referendum o neovisnosti, što znači da bi uskoro, ako se poslože još neke kockice, mogli dobiti novu europsku samostalnu državu. To se ovaj put neće dogoditi na nekom nemirnom Balkanu, čak niti na prostoru današnje Belgije, nego u kolijevci demokracije.
Iako je premijer David Cameron poručio iz Londona da središnja vlada neće stvarati probleme oko referenduma, put prema državnosti pak neće biti tako jednostavan i lagan. Prije svega, u ovome je trenutku upitno koliko Škoti doista žele potpunu neovisnost od Engleske. Opće je uvjerenje engleskih i škotskih medija da nacionalisti nisu dobili izbore samo zbog “odcjepljenja” nego i zbog dobrog socijalnog i gospodarskog programa te, što posebno naglašavaju, karizmatičnog vođe nacionalista Alexa Salmonda.
Prema dosadašnjim istraživanjima javnog mnijenja za neovisnu se Škotsku eksplicitno izjašnjava oko 35 posto građana, što je malo za pozitivan ishod referenduma. Na drugoj strani, sve tri velike nacionalne stranke (laburisti, konzervativci i liberali) ne podržavaju neovisnost i “prijete” da će glasovati protiv odcjepljenja. Jako je bitno stajalište laburista koji su do ovih izbora bili tradicionalno jaki u Škotskoj. Konzervativci Davida Camerona tamo već dugo ne igraju neku bitniju ulogu. Zanimljiv je podatak da su laburisti na parlamentarnim izborima prošle godine, kada ih je vodio Škot Gordon Brown, puno bolje prošli nego sada kada ih vodi “mladi londonski ljevičar” Ed Miliband.
Iako se britanska javnost, mediji i politika protive škotskoj neovisnosti, nema povišenih tonova. Važe se svaka riječ kako se stvari ne bi još više zakomplicirale. Pozivajući se na zdrav razum, uvjereni su kako ipak neće doći do potpune neovisnosti Škotske, ali da će nacionalisti središnju vladu u Londonu ucjenjivati odcjepljenjem kako bi dobili neke druge koncesije. Ali, kao što kaže PR guru s početka naše priče, zdrav razum u Škotskoj često može pogriješiti.
Zašto Škoti traže danas samostalnost? Zato što mogu. A zašto mogu? Zato što im ne treba više vojska. Nitko ih neće vojno napasti a i štiti ih NATO. Danas se događaju na prvi pogled, ali samo na prvi pogled, dva, dva dijametralno suprotna procesa - okrupljivanje država i usitnjavanje država. Međutim, to su samo dva lica istog novčića. Upravo zato što naleza zaštitu, tržište i ostalo što im treba u nadnacionalnoj EU, počinju se usitnjavati i države EU. Poruka eurofobima - to nije znak slabljenja EU, upravo suprotno to je znak jačanja EU.