Ključno je pitanje za budućnost Hrvatske kako ćemo ubuduće tretirati hrvatske poduzetnike, koliko ćemo cijeniti njihov poduzetnički duh. Ključni je pak problem u tome što je domaće privatno poduzetništvo trenutačno na vrlo niskoj cijeni. Komunistički mentalni sklop koji i dalje dominira javnom raspravom kao i kreiranjem sustava vrijednosti u školskom sustavu naučio nas je da sumnjičavo gledamo na one uspješnije i bogatije. Štoviše, u Hrvatskoj smo čak poprilično tolerantni prema potpuno neopravdanim izljevima otvorene mržnje prema poduzetnicima. Vrlo često, na domaće poduzetničko biće gleda se bez ikakvog dokaza kao na prevaranta, smutljivca, profitera, kradljivca.
Najtužnije je u cijeloj priči to što naši političari vrlo često zloupotrebljavaju opći društveni animozitet prema bogatima i uspješnima za vlastite političke probitke, pa na stol opće javnosti bacaju neprobavljivo zrnje spinova i demagogije. Indirektno nas, primjerice, navode da zaključimo da su bankari zli te je njihov jedini razlog kad kažu zašto ne treba žuriti s porezom na nekretnine to što ne žele spustiti cijene stanova. A prava je istina da banke uopće ne posjeduju značajan broj stanova.
Nadalje, ministar financija Slavko Linić otvoreno se svađa s poduzetnicima. Krivi poduzetnike za vladine podbačaje. Jesu li poduzetnici ti koji su potpisali njegove planove, jesu li prihvaćene njihove sugestije, trebaju li oni ulagati na način kako Linić želi i kada se to Liniću hoće? Zar zaista imamo ministra financija koji kao u doba planske ekonomije drži slovo direktorima?
Danas se u Hrvatskoj čak otvara pitanje koliko morate biti uspješni da biste bili javno priznati. Jesmo li mi u Hrvatskoj svjesni da u našem društvu posluju pravi čudotvorci, ljudi koji su sada već kroz više desetljeća dokazali da znaju stvarati nove vrijednosti, i što je najznačajnije – otvarati nova radna mjesta u okružju koje strani investitori procjenjuju krajnje neatraktivnim!?
Pogledajte samo situaciju u kojoj se nalazi najveći domaći poduzetnik, Ivica Todorić. Je li itko svjestan da on investitorima koji mu posuđuju novac vraća gotovo dvoznamenkaste kamate? Je li itko svjestan koliko je to zahtjevno? Ostavimo po strani sada pitanje kakvog smisla ima financijskom sektoru na taj način penalizirati Agrokor iako je kroz godine dokazao da razne profile biznisa zna napraviti ne samo održivim nego i vrlo uspješnim. Ostavimo po strani i pitanja zašto nekoga tko je uspješan tretiraju kao jako rizičnog te čine li ga upravo tako rizičnim?
O. K., netko će reći da obitelj Todorić zapravo plaća cijenu lošeg tajminga, vlastite želje za (pre)brzim razvojem i netransparentnosti. Neki kažu da bismo uz javno listanje kompanije, kvartalno izvješćivanje, sudjelovanje vlasnika dužničkih papira u većem broju u Nadzornom odboru, zatim, uz prestižnog međunarodnog revizora te davanje čvršćih i jasnijih obećanja investitorima, mogli dobiti puno jeftiniji novac. Također, netko će upozoriti da, primjerice, Emil Tedeschi uz tu višu transparentnost te odluku da umjesto skupljih obveznica ide na jeftiniji kredit, prolazi dvostruko bolje kad su kamate u pitanju nego Todorić. Međutim, u ovoj zemlji kao da nitko ne shvaća kako je potpuno jasno da Todorić uz tu cijenu zaduživanja mora biti nepopularan među dobavljačima da bi ostao koliko-toliko popularan među kupcima. Isto tako, svima je u ovoj zemlji prirodno da tog stvaratelja nove vrijednosti politika gura pod svjetla reflektora uz sumnju da je utajivač poreza u iznosu potpuno irelevantnom u odnosu na njegovo ukupno bogatstvo.
Onog dana kada u Hrvatskoj neće biti javni skandal reći da bi zapravo trebalo poticati najuspješnije poduzetnike, među kojima je i Todorić, tada će Hrvatska biti zemlja s puno manje problema. Svi koji su poticali privatne i uspješne proizveli su visok i održiv rast. Možda ih sada ne možemo poticati, ali ih barem naučimo cijeniti.
