Smeta mi što stalno spominju i ističu da sam bivša časna sestra”, kazala je to Bernardica Juretić i ostala živa. Ovakvo rezoniranje moglo bi se očekivati od osoba koje imaju mračnu prošlost, koju žele što prije zaboraviti.
Međutim, teško je dokučiti što je iz prošlosti bivše karizmatične časne sestre toliko opterećujuće da se ona toga želi riješiti. Ona ima i te kako razloga biti ponosna na dvadeset godina života provedenih u Crkvi kao i na sve što je učinila u borbi protiv ovisnosti kroz zajednicu “Susret”. Htjela to Bernardica Juretić priznati ili ne, ona je ipak široj javnosti postala poznata kao sestra Bernardica.
Plijenila je elokventnošću, upućenošću u temu i hrabrošću. Riječju, bila je osoba čiji bi se tadašnji moto mogao svesti pod sintagmu “Daleko od svake besciljnosti”. Jer, ta magistrica psihologije i osnivačica terapijske komune za ovisnike u javnosti je gradila imidž upravo na elementima koji joj sada smetaju. Bez obzira na sve, taj period njezina života trebao bi biti razlog za ponos, a ne osjećaj inferiornosti.
Uostalom, biti časna bio je njezin izbor, kao što je njezin izbor bila i odluka da napusti red i posveti se svjetovnom životu. Tada je davala niz intervjua u kojima je obrazlagala razloge svog izlaska iz reda časnih sestara. Javnost uvijek gladna senzacija, a poglavito ovakve vrste, tjednima se hranila ovom pričom. I u pravu je Bernardica Juretić kad kaže da su često o njoj i njezinim postupcima raspravljali ljudi koji je opće ne poznaju.
Zadnje četiri i pol godine provela je na čelu Vladina ureda za suzbijanje zloporabe opojnih droga i njezin rad u tom Vladina tijelu ni približno nije bio zapažen kao onaj dok je nosila halju. Kao časna sestra pomagala je ovisnicima i simpatije javnosti pobrala je upravo kao beskompromisni (i uspješni!) borac protiv ovisnosti, borac koji je bez sustezanja o tome govorio.
Stoga iznenađuje da joj danas smeta što je i dalje nazivaju bivšom časnom sestrom. Pobogu, pa kako god okrenuli stvari, ona to jest: bivša časna sestra. A kao buduća pomoćnica Jure Radića u IGH zadužena za ljudske potencijale, trebala bi znati da se svaka osoba doživljava kroz puninu svoje biografije. Stoga je nemoguće očekivati da se u asocijaciji na nju zaboravi ključni detalj njezina životopisa.
A činjenica jest da je znatan dio biografije B. Juretić povezan uz Crkvu i njezino služenje Bogu. Ostaje stoga nejasno zašto osoba koja je odlučila napustiti Božju službu i posvetiti se svjetovnom životu ima kompleks od jednog dijela svog života? Na kraju krajeva, svi mi plaćamo cijenu vlastitih uvjerenja i izbora, pa zašto bi onda ona u tom smislu bila iznimka?
