Što ne uspiješ danas, pokušaj opet sutra – to je načelo kojim se očito vodi Slavko Linić. Tek nekoliko mjeseci nakon što je udruženim pothvatom njegovih stranačkih kolega i koalicijskih partnera miniran plan uvođenja poreza na nekretnine, ministar financija opet je u akciji.
Krenuo je na turneju Hrvatskom prezentirajući svoj prijedlog, a ovaj put, čini se, ima i jake saveznike. Čelnicima lokalne samouprave nije trebalo dugo da shvate kako im Linić ovim porezom u ruke gura novi instrument moći – diskrecijsko pravo određivanja visine poreznih stopa, izuzeća specijalnim interesnim skupinama, pa čak i pojedincima.
Koji će to gradonačelnik odbiti mogućnost da umjesto mandatorne i fiksne komunalne naknade, kao izvor prihoda dobije namet koji sam može modelirati prema vlastitim političkim referencijama i ciljevima? Dakako, nitko to neće javno priznati, nego će javnost zasipati floskulama o pravednijoj raspodjeli poreza i potrebi da se imovina građana stavi u upotrebu. No, sve i da je to točno, porez na nekretnine – ovakav kakav je predložen – ignorira temeljnu nepravdu domaćeg nekretninskog tržišta pa i ekonomije u cjelini. Tijekom posljednjih 15-ak godina, špekulacije sa zemljištima i nekretninama bile su vjerojatno najživlji sektor domaćega gospodarstva.
Na prenamjenama poljoprivrednog u građevinsko zemljište – kanibalizaciji javnog prostora – tijekom godina vrtjele su se milijarde kuna, a mnogi su zgrnuli bogatstvo. Ipak, povrh mutnih poslova s prenamjenama, golemi rast cijena nekretnina u Hrvatskoj često je bio direktna posljedica izravnih državnih ulaganja u infrastrukturu. Hrvatski porezni obveznici potrošili su desetke milijardi eura na gradnju cesta, tunela, mostova, plinovoda, naftovoda, pomorskih luka, željezničkih pruga i ostalih strateških objekata u nadi da će ta ulaganja rezultirati trajnim gospodarskim razvitkom zemlje.
Danas je vidljivo da rast baš i nije bio održiv, a vrhnje nastalo na temelju tih ulaganja pobrali su oni sretnici s nekretninama u blizini novosagrađenih državnih objekata. Gradnjom autoceste A1 cijene su se nekretnina u Lici udvostručile, a na nekim atraktivnim mikrolokacijama, kao što je dolina Gacke, porasle su i 300 posto. Kad je najavljena gradnja autoceste Zagreb – Sisak, cijena kvadrata stana u Sisku porasla je sa 600 na 1400 eura, a nekoć gotovo bezvrijedna zemljišta u turopoljskim selima postala su tražena.
Dakako, lokalni stanovnici masovno su prodavali svoju, donedavno gotovo bezvrijednu, djedovinu. Mnogi su ljudi zaradili velik novac, no što od toga ima onaj porezni obveznik iz Slavonije ili neki otočanin čijim je novcem financirana gradnja autoceste i koji će u budućnosti otplaćivati dubioze nastale zbog njezine neisplativosti?
Ne bi li stoga bilo pravedno da se povećanje vrijednosti nekretnina nastalo na takav način oporezuje većom stopom poreza i tako se dobit pravednije rasporedi među svim građanima?
Nažalost, takav model političkim elitama ne odgovara, vjerojatno zato što su špekulacije s nekretninama često i bile temeljni smisao investicija. Dovoljno je pogledati slučaj zadarske trajektne luke Gaženica u koji je država, unatoč upozorenjima stručnjaka o upitnoj isplativosti, uložila više od 200 milijuna eura. U samo nekoliko godina cijena bezvrijednog zemljišta u okolici porasla je do 200 eura po kvadratu da bi se pod utjecajem krize i slabih rezultata survala na četvrtinu te vrijednosti. Vlada sad panično traži strateškog partnera koji bi preuzeo projekt, a na svemu zaradili su samo odabrani nekretninski špekulanti.
Baš zato, prije nego što počne oporezivati postojeće nekretnine, ministar Linić morao bi naći način kako da benefiti projekata financiranih novcem svih građana ne budu usmjereni u džepove nekolicine povlaštenih pojedinaca.
Platite veći porez! ______________ Valda godisnji porez na auta radi ceste, jer nekretnina pored autoputa i ne vrijedi puno radi zagadjene zone, izduvnih gasova...