Svojedobno mi je kolegica koja je nekoliko puta intervjuirala Josipa
Broza ispričala kako se provela na Brijunima. U to je doba cijelo
Brijunsko otočje, sa svim svojim malim i velikim vilama, luksuznim
brodovima, kino-dvoranama, nesvrstanim zebrama, žirafama, antilopama,
slonovima i lavovima, bilo Titova ljetna rezidencija. Tu je Veseli
Diktator uživao u mediteranskim mirisima, škotskom viskiju, kubanskim
cigarama i družio se sa starim partijskim drugovima. U brijunski su
komunistički raj dolazili i strani političari, glumci, svakojaki
uglednici pred kojima se Veseli volio šepiriti.
Jednog je ljeta na Brijune prispjela i kolegica o kojoj govorim.
Smjestili su je u lijep hotel za goste i rekli joj da čeka “visoki
poziv”. Čekanje se oduljilo i novinarka je odlučila otići na kupanje.
Izabrala je plažu koja joj se učinila najljepšom, prostrla ručnik,
skinula se u badekostim i pošla prema moru. Nije napravila ni
korak-dva, kad je iza sebe začula viku. Okrenula se i ugledala
izbezumljenog konobara kako maše, viče i trči prema njoj. “Možeš
misliti što mi je sve padalo na pamet”, rekla je kad mi je svoju
storiju prepričavala. Nisam mogao, jer nikad nisam intervjuirao
diktatore i nikad nisam bio na Brijunima.
“Drugarice J.”, prodahtao je uzrujani poslužitelj, “tu se ne smijete
kupati!”
“Zašto?”
“Zato što je ovo plaža za poslugu, a vi ste gošća i vama je namijenjena
plaža za goste.”
“Gosti”, čitaj: vlastodršci, partijski moćnici, najviši predstavnici
radničke klase i bjelosvjetski uglednici koje su oni ugošćivali, u
radničkoj i besklasnoj, tzv. socijalističkoj Jugoslaviji nisu se smjeli
miješati s “poslugom”, čitaj: radnicima, običnim samoupravljačima,
proletarijatom (u ime kojeg su, inače, komunisti dizali sve
revolucije). U vlastitim je proklamacijama Jugoslavija bila brijunski
radnički paradizo, a u zbilji nepravedno društvo u kojem se, uza sve
ostalo, smatralo svetogrdnim zajedničko sunčanje Diktatorovih konobara
i novinara.
Premda je i sam Veseli Dikaktor po zanimanju bio bravar (s tokarskom
radionicom na Brijunima!), u njegovoj se državi na konobare (a i druge
obične radnike, osobito one u uslužnim djelatnostima) gledalo kao na
niža ljudska bića.
Otud vjerojatno potječe i ova današnja kuknjava da bismo, ako nam
propadnu velika industrijska postrojenja za proizvodnju gubitaka, mogli
postati zemlja konobara. Mjesto da sve ugostitelje, a s njima i
konobare, posebice u vrijeme kad od njih očekujemo da napune havariranu
državnu blagajnu, stavimo na nacionalni pijedestal, mi ih se javno
sramimo.
Zemlji u kojoj se pola dohotka zarađuje na turizmu i gospodarskim
granama koje su s turizmom u najbližoj vezi, prijeti se da će se
pretvoriti u zemlju konobara! Što, uostalom, nedostaje konobarima?
Imaju li rogove? Ili su okuženi? I što bi nam uopće falilo da budemo
zemlja konobara!?
Pa da se legije nezaposlenih (koje su zauzele zadimljene hrvatske
kafiće, ispunjavaju loto-listiće i gnjave prezaposlene konobare)
zaposle u luksuznim hotelima i otmjenim restoranima, da rade osam sati
i da kad završe posao budu gospoda koja će se moći kupati gdje god žele
i kojoj će se otvarati sva vrata, a ne samo ona od pleha i armiranog
stakla na smrdljivim špelunkama.
Zemlja znanja i sretnih konobara, pa to zvuči kao čista utopija!
GOST SURADNIK
