Kratki dodir s mojom dubrovačkom nostalgijom izgubi se u letu 609 za Zagreb. Grad u kojem sam se iskrcao iz majčine utrobe i prvi put ugledao medicinske sestre dočeka me s grafitom: Sve je ovdje za 5, samo je "renault 4". A nije bilo baš tako jer iz kratkih hlača i natikača uletjeh u tenisice i trenirku. Kauboji i Indijanci s histrionske Opatovine zujali su donjim dijelovima grada s kolekcijom kišobrana.
I dok sam maštao o najbližem moru, put me skrenu u Baltazar gdje naletim na Miroslava Škoru koji mi, duhovitim komentarima, pričama o bosanskim raketama i vicevima ispod peke, osvježi dan. Škorin kum, Branko Žibrat, poče nabrajati sve kumove hitove, a meni bi neugodno jer sam za mnoge mislio da su narodno blago iz davnijih dana. Ma pusti moje pjesme. Ima jedna koju najviše volim, koja je najslušanija i najprodavanija, a nema čovjeka koji ju ne zna uzvrati Škoro.
Znatiželja trznu Bobu, Branka i mene pa uslijedi objašnjenje. Hit svih hitova je pjesma pokojnog Branka Mihaljevića "Zeko i potočić". Prisjetimo se kako su nam naše brižne majke s puno ljubavi pjevušile "i plače, plače zeko...". A onda Škoro otkrije razlog za putno piće koje je potrajalo do rođendana na Martin Bregu. Imam dvije pjesme na Požeškom festivalu i sigurno pobjeđujem.
Naravno da smo mjesec dana prije festivala nazdravili pobjedniku, a dan kasnije sam s Tomicom Galovićem nazdravljao njegovu špeku međunarodnom šampionu. Život je stvarno okrutan jer pajcek čija je sapunjara osvojila zlato i žiri, već odavno je pretočen u kulene i kobasice, a nitko živ ne zna ni kako se pobjednica zvala. Bio sam s Vedranom Mlikotom u Komiži. Upoznao je svoju obitelj s obitelji svoje prekrasne djevojke i sve mi to miriše na svatove reče mi Galović između dva gutljaja pjenušca.
Iz Umaga stigoše vijesti iz kulture i sporta. Naš privatni Caruso iz trešnjevačke gimnazije, tenor Božidar Brajković, osvojio je svojim glasom tisuće turista na tamošnjem trgu, a za najveće sportsko iznenađenje na umaškom teniskom sajmu, pobrinuli su se Gojko Škrbić i Branko Živković. Škrbić sa svojih 70 ljeta i nekoliko bypassa uz malu pomoć slavonskog teniskog bećara porazi i ponizi nepobjedivi zagrebački doktorski par Zdravka Hebla i Ljubišu Bastaića javiše mi moji dežurni informatori. Za kraj jedan gay vic iz Čerge. Stari Cigo naguzio mladog Cigu koji se umoran oglasi: Tatko, ja bi sišo... Siši, bratko, siši!
