Pitanje u naslovu zapravo je retoričko i donekle provokativno, no ono mi se postavlja s obzirom na pobožnost križnoga puta kojega je protekloga Velikog petka u rimskome Koloseju predvodio Benedikt XVI., a kojega je napisao teolog Gianfranco Ravasi.
On je pritom odstupio od tradicionalne sheme križnoga puta, koja se uostalom tijekom stoljeća od sedam popela na četrnaest pa i petnaest postaja, te je umjesto klasičnih prizora donio postaje o ranama, vrijeđanju i suzama, o fizičkoj kazni i o moralnoj boli. Ravasi je napisao četrnaest prizora u kojima se divljaštvo sukobljava s milosrđem, solidarnost s nasiljem, ono najuzvišenije i najokrutnije što karakterizira ljudsku narav istovremeno brani i napada božansko i sveto, a sve je to usporedio s našim vremenom.
Hrabar je čin odstupiti od tako snažno zadanoga obrasca križnoga puta, a još je hrabriji čin posvetiti ga ženama. Polazeći od svijeta "palestinskih majki, kćeri i sestara, koje su bile izmučene i opterećene, u krizi i same pred svojim materinstvom, podvrgnute palestinskim obredima", taj je križni put ponudio životno svjež i aktualan sadržaj te ujedno naznačio da se ne ustručavamo suvremenost čitati u biblijskim prizorima.
I Benedikt XVI. to je prihvatio kao mogući liturgijski obrazac. Hoće li to imati i drugih posljedica?
