Pričica kaže da je pjesnik F. T. Marinetti, papa futurističkog pokreta s početka prošlog stoljeća, volio plivati. Jednom je otplivao nekoliko kilometara od obale i na pučini glavom gotovo udario o čamac u kojem je poznati profesor filozofije, inače Marinettijev protivnik, čitao Hegela. Čim su se mokri i suhi prepoznali, odmah su se, kao i obično, posvađali. Marinetti je profesora brzo izbacio iz koncepta, a onda, kad se ovaj suviše razmahao, i iz čamca. Profesor je bio slab plivač, k tome izbezumljen Marinettijevim uvredama, i počeo je tonuti. Futurist ga je zgrabio i rekao mu: Ako viknete “Živio futurizam”, spasit ću vas, u protivnom ću pustiti da se utopite!
Tako je nekako i danas na hrvatskoj društvenoj pučini. Izbacuju nas iz čamaca, voda nam je do grla, a oni koji bi nam mogli i morali pomagati zahtijevaju da vičemo “Živio europski futurizam”! Umjesto da učinimo ono što je, protiveći se Marinettiju, predlagao A. G. Matoš, da “stvorimo prezentizam, što intenzivnije osjećanje sadašnjosti”, od nas se ultimativno zahtijeva da se klanjamo zlatnoj teladi neizvjesne europske budućnosti.
Ne, nisam euroskeptik, kao ni eurofil, premda jesam neka vrsta k. und k. nostalgičara, nije o tome riječ. Nisam protiv toga da uđemo, pa čak ni da hrlimo, ali nikako nisam zato da u Europsku uniju srljamo! Hrvatska je naš sigurni prezentizam, a EU eventualni futurizam. Budućnost, dakako, valja planirati, ali što će nam budućnost koja nas nagovara, pa i sili, da se odreknemo (intenzivnog osjećaja) sadašnjosti!
Marinettija je volio Mussolini (i obratno), slavio ga Pariz, a na moskovskom je kolodvoru dočekivan kao kralj; Matoš se po Europi potucao kao bjegunac, a kad se vratio u Zagreb, bio je više gladan nego sit. Pa ipak, našega Srijemca s Gornjega grada nikad nitko nije mogao prisliti da vikne bilo što protiv svog prezentizma zvanog Kroacija. Radije bi se utopio! Zašto bismo danas, u svojoj slobodnoj zemlji, bili popustljiviji od Matoša i dopustili da se naša hrvatska zbilja žrtvuje na oltaru prehvaljene, znači, sumnjive, europske utopije?
Povod za ovaj mali povratak futuristu Marinettiju i prezentistu Matošu jest sve nepodnošljiviji odnos većeg dijela naše političke i medijske moći prema svakom glasu koji nije raspoložen za zborno pjevanje o vanjskopolitičkim prioritetima. Za medijsko ozloglašavanje čak i nije nužno reći nešto kontra europskog futura, dovoljno je bilo što lanuti u prilog hrvatskog prezenta.
Mislim, primjerice, na odnos prema osobnostima kakve su pjevač Marko Perković, političar dr. Miroslav Tuđman ili karizmatik vlč. Zlatko Sudac. Više-manje sve što ti ljudi učine i kažu ili se tendenciozno prešućuje ili se žestoko napada. Ne mislim da im se nema što prigovoriti, daleko od toga, ali smatram bolesnim da se baš svaki njihov postupak sladostrasno čereči kao opako antieuropsko zastranjenje. Najabolji je primjer tretman karikature na kojoj je nakakav bezlekan iz Zagorja Sudčev krvavi križ na čelu zamijenio nacističkom svastikom! Malo se tko nad tim zgrozio, ali se zato “karikatura” na sve strane krčmi kao cijenjena roba.
Da, gotovo zaboravih, onaj profesor koji se našao u moru - a kojega ja nađoh u novome “Forumu”, br. 1-3, u izvrsnom dokumentarnom kolažu Mladena Machieda - iz petnih je žila viknuo “Živio futurizam”!
