Hrvatska sutra prvi put obilježava Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Taj je dan za obilježavanje preporučio Europski parlament u svojoj poznatoj rezoluciji iz 2009. u kojoj su osuđeni svi totalitaristički i nedemokratski režimi u povijesti Europe 20. stoljeća, u prvom redu nacizam/fašizam i komunizam. Godinu dana prije, EU parlament posebnom je deklaracijom proglasio 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma. U nas je tek ove godine zaživjela ta europska inicijativa.
EU parlament je u rezoluciji jasno naveo kako je temeljni cilj procesa europskih integracija osigurati poštovanje temeljnih ljudskih prava i vladavine prava u budućnosti, da nesporazumi povijesti mogu biti gorivo isključive politike i time poticati mržnju i rasizam, da sjećanja Europe na tragičnu prošlost moraju ostati živa, kako bi počast žrtvama i osuda počinitelja postavili temelje za pomirenje utemeljeno na istini i spomenu, da Europa neće biti ujedinjena, osim ako je u mogućnosti formirati zajednički pregled povijesti, priznajući nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko naslijeđe i da iznese poštene i temeljite rasprave o njihovim zločinima u proteklom stoljeću... Naglašena je važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti živim, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja te je ponovno potvrđen jedinstveni stav EU protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke pozadine. Također je naglašeno da radi jačanja europske svijesti za zločine počinjene u totalitarnim i nedemokratskim režimima, dokumentacija i izvještaji koji svjedoče o europskoj tegobnoj prošlosti moraju biti dostupni te da EU ima odgovornost promicati i čuvati demokraciju, poštovanje ljudskih prava i vladavinu zakona.
Kad bi se po ovome ocjenjivala sposobnost Hrvatske za pristup EU, lako bismo mogli zaključiti da je naša zemlja još daleko od europskih vrijednosti. Jer u Hrvatskoj ne samo da ne postoji politički i društveni konsenzus o osudi komunističkog režima i njegova vođe Tita nego postoje političke snage koje nam guraju i vraćaju komunističke laži, veličaju Tita, relativiziraju se zločini. Mesić i Josipović, povijesnim činjenicama unatoč, naklapaju da su to tek pojedinačni slučajevi, a Josipović je u jednom TV sučeljavanju prije izbora kazao da ipak i te zločine treba procesuirati pravna država. No kad je policija u javnost pustila osnovane sumnje za ratne zločine protiv Boljkovca, Bulata i Manolića, Josipović je zaboravio na pravnu državu i skočio u njihovu obranu jer da su to ljudi zaslužni za Hrvatsku. Iako u kaznenom zakonu takvih olakotnih okolnosti nema. Ali i u njegovu slučaju pokazalo se da ideologija preteže nad pravnom državom. Činjenica je da je, što zbog rata, što zbog Tuđmanove pomirbe, a najviše zbog urastanja političkih i sigurnosnih struktura komunističkog režima u novi državni aparat, zakočen proces suočavanja s autoritarnim naslijeđem kao i procesi koji su bili očekivani (rehabilitacije, lustracije, otvaranje arhiva i restitucije). A ako se zna da su Manolić i Boljkovac stasali u Udbi, dakako da će ih takav državni aparat i štititi.
Tomislav Karamarko početkom godine javnosti je obećao da će intenzivirati istrage komunističkih zločina. I puno se o tome pričalo, ali ništa se (još) nije dogodilo. Ne treba nama kažnjavanje još živućih pojedinaca zbog izbora, da se zadovolji neka desnica, jer će se opet sve pretvoriti u politički obračun koji neće dovesti do pomirenja. Ako smo svi jednaki pred zakonom, onda i odgovorni za komunističke zločine trebaju odgovarati, bez obzira na zasluge, položaj i dob. Ili treba javno reći da dokaza nema ili da postoje opstrukcije. Sve drugo ne vodi pomirenju niti istini, kao ni zadovoljavanju minimalne pravde koju zaslužuju žrtve, s bilo koje strane. Je li Karamarkova cijena ulaska u HDZ i stopiranje tih procesa? Ostat će zločin bez kazne?
Villa velebita