Gledali su ih, snimali, snubili, pipkali ljigavim rukama, disali im za vratom, slijedili ih u toalet, vukli na puste plaže, ucjenjivali, vrebali trenutak kada će ugledati goli komadić dječje kože, govorili im gadosti, fotografirali ih...
Tko zna što su sve još pred djevojčicama i dječacima radili umirovljeni vojnik Drago Bašić i svećenik Dragutin Ljubičić, a da to ni roditelji, ni javnost – no najstrašnije, ni sud – nikada neće doznati. Tajne o susretima sa starim pohotljivcima ostat će urezane u duše djece i – nema sumnje – uvelike krojiti njihovu sliku o životu, njegovim vrijednostima, obitelji, seksualnosti, vjeri...
I Bašić i Ljubičić, obojica nepravomoćno osuđeni za blud nad maloljetnicima, zbog čega im se sudilo proteklih mjeseci, na dva su različita kraja zemlje – a da se nikad prije nisu susreli – posegnuli za djecom. Bašiću su sline potekle za djevojčicama koje su, otkrivajući svijet informacija, plutale internetom pa ih je obmanjivao, obećavao bombone i balone predstavljajući se njihovim vršnjakom. Za cijenu pišljiva telefonskog bona od pedesetak kuna kupovao je njihovu naklonost zlorabeći na najodvratniji način naivnost tinejdžera.
Bašić, bivši obavještajac – takvim se barem predstavljao – trebao je predstavljati časnika (pa makar i bivšeg) vojske. Pokazao se pervertitom, lažljivcem i seksualno izopačenom osobom. Osuđen je – istina još uvijek nepravomoćno, na pet godina! Pet sramotnih godina koje, bude li se dobro vladao, mogu postati i tri ili manje. Njegov pak kolega po zločinu – jer oskvrnuće djece jedino se tako može nazvati – dobio je gotovo upola manje.
Dragutinu Ljubičiću, kojem od svećeništva još jedino ostaje visokoškolska titula jer ga časnim, a još manje velečasnim, više nitko i ne smije osloviti, sutkinja je izrekla tri godine. I on bi mogao, a očekivati je takvo što, izaći prije. Hoće li se vratiti u Banjol, na Rab, na Krk? Jesu li Palagruža i svjetionik Sestrice dovoljno daleko da Crkva tamo pošalje svećenika koji je počinio najgore od najgoreg? Hoće li tamo, kao što je u Krku, ponovno zauzeti mjesto iza oltara, pronaći neko dijete ili ga čak ispovijedati? Tri zatvorske godine samo su tri školske godine za djecu koju je Ljubičić obilježio za cijeli život, koja neće niti izaći iz pučke škole, a njihov će hodajući podsjetnik na zlo koje im se dogodilo ponovno biti slobodan.
Hoće li tada negdje drugdje snubiti dječake, voditi ih na plažu, uvjetovati im pričest skidanjem dogola? Hoće li ta djeca biti toliko hrabra prokazati pohotnika, a njihovi roditelji toliko strpljivi da podupiru svoje dijete i vjeruju mu? Kako uopće zaštititi dijete koje je na pragu otkrivanja svijeta oko sebe kada zlostavljači nose svećeničke kolare i časničke odore i vrebaju iz telefonske linije te s oltara?!
