Zoran Ferić među najuglednijim je i najtiražnijim hrvatskim piscima. Taj gimnazijski profesor književnosti literarnu je slavu stekao kratkim pričama, a potvrdio romanom "Kalendar Maja". Sada mu je VBZ objavio mediteranski roman o muškićima koji osvajaju turistice "Na osami blizu mora".
Razlikuju li se galebovi u Primorju od onih u Dalmaciji?
Ne znam. Nisam stručnjak za galebove, u ovoj knjizi bilježio sam uspomene na grupu mladića koji su zavodili strankinje sedamdesetih i osamdesetih na otoku Rabu. Tako da mi je ova razlika, ako i postoji, između sjevernog te srednjeg i južnog Jadrana ostala nepoznanica. Razlike bi možda mogle biti mentalitetne, ali ključna razlika sigurno nije između Primorja i Dalmacije, nego među generacijama. Fenomen se mijenjao generacijski. Starinska priča o galebu je pričao o avanturi, kratkoj romansi u lijepom mediteranskom gradu, to je priča i o čežnji, dopisivanju, držanju za ruke. O mladićima obučenima u odijela, s kravatama i ružom u zapučku. No i ta starinska priča, kao i ova suvremenija zapravo se svode na isto. U Amarcordu ima lijepa scena kad se jedan tako uglađeni galeb, u odijelu i zalizane kose, pohvali prijateljima i kaže: "Dala mi je i svoju stražnju intimnost." Suvremenija priča o galebu više je koncentrirana na seks, mijenjanje partnerica koje se doista doživljavaju kao objekti, ali i te partnerice same galebove doživljavaju kao objekte i trofeje. Upravo zbog te asocijacije na lov uveo sam u knjigu puno životinjskih metafora i pretvorio je u neku vrstu bestijarija.
Postoji li neki kodeks galebarenja? Jesu li strankinje donosile veći broj imaginarnih bodova od domaćih fureštica?
Ne bih rekao da je postojao baš kodeks, ali neke smjernice sigurno jesu. I ne bih govorio o bodovima, pogotovo o tome jesu li strane žene donosile više tih imaginarnih bodova od domaćih. Zaboga, to nisu bile traperice da Levi's ili Wrangler vrijedi više od domaće trikotaže. Tu su vrijedila neka druga pravila, a žena koja je pobudila najveće divljenje u mojoj mladosti zvala se Dragana i bila je iz Beograda. Dakle, u to vrijeme domaća. U drugoj polovici osamdesetih počelo se na galebove gledati kao na karikature, oni su postali predmet sprdnje. Upravo iz takvoga stava proizlazi i vaše pitanje. Vjerojatno sam i napisao ovu knjigu kako bih pokazao da je to bio puno ozbiljniji fenomen od karikature. To je priča o sukobu dvaju civilizacijskih i kulturnih kodova, o sučeljavanju jednog zatvorenog i tradicionalnog otočnog društva i liberalnog zapada u jeku seksualne revolucije. I naravno, o nesigurnosti i samoći. Stoga su galebovi smiješni upravo onoliko koliko su smiješne hlače ili cipele koje su izašle iz mode. Ali, do jučer svi smo ih nosili. To je, kako bi rekao Krleža, kao da se rugamo sebi prijašnjima. Uspomene na prošli život često su nam lijepe, nostalgične, ponekad romantične, ali da u tim sjećanjima obratimo pažnju na to kako smo bili obučeni, vjerojatno bismo se grohotom smijali.
Hoće li ženama vaša knjiga biti premačistička, a neke opservacije o ženskoj spolnosti uvredljive i pune stereotipa?
Nekim ženama hoće, a nekima opet neće. Kao da među ženama vlada jednoumlje o tim pitanjima. Živimo u vremenu kad je zabranjeno reći ženi da je lijepa, ako nismo spomenuli da je i pametna i sposobna i moralna i u svemu jednaka s muškarcima u svojoj radnoj i obiteljskoj okolini. A istovremeno, svjetski bestseler postaje knjiga koja u romantiziranoj verziji opisuje žensku submisivnost. Opservacije o ženskoj spolnosti jednostavno treba staviti u vrijeme kad su izgovorene. Isto je i sa stereotipima, treba ih staviti u kontekst. Kad, recimo, jedan od glavnih likova govori o tome da se žena razvija iz svoje pičke, iz svoga središta i da se zvjezdasto širi na sve strane, on drži ironičnu propovijed. Naravno, ne u crkvi, nego na terasi hotela uz živu muziku. Između onoga koji govori, lika i onoga tko čita postoji i jedna figura: ironija i autoironija. Jedino ako ne mislite da je neka tema, sama po sebi, ženama uvredljiva.
Zašto Hrvatska turistička zajednica hrvatski turizam ne reklamira sloganom Mala zemlja za veliki orgazam, što bi mogla biti jedna od sugestija vašeg djela?
Pitanje je postavljeno kao da knjiga reklamira galebove i galebarenje. Vjerujem s dosta sigurnosti da je ona prilično daleko od toga. Od četiri mladića koji su glavni likovi ove knjige samo jedan je ono što bismo mogli nazvati "pravi" galeb koji ima uspjeha kod žena. Ostali u svojim avanturama na kraju ispadaju smiješni ili poniženi ili osamljeni, ali to nije Božja kazna za ono što čine, nego naprosto kaotičnost života na djelu. I zakonitosti prirode i nagona. Neke žene u ovoj knjizi jesu žrtve, a neke opet nisu, nego su zlostavljačice, a neke su u početku žrtve, a poslije druge ljude pretvaraju u žrtve, dok neke nisu ni žrtve ni zlostavljačica. U ovih devet priča ima dosta seksa, ali orgazma baš i nema. Štoviše, suprotno. Sva četiri muška lika imaju problem sa svojom seksualnošću. Strahujem da se turistička zajednica ne može okoristiti ovim štivom.
Jeste li konačno odlučili da li je "Na osami blizu mora" roman ili zbirka dužih priča?
Moram reći da ja svoje knjige ne pišem tako da kalkuliram što je tržišno uspješnije pa se tek onda odlučujem za vrstu ili žanr, o svemu ipak odlučuju neki drugi razlozi. Istina jest da sam počeo pisati zbirku priča, ali su se te priče u toku rada na knjizi toliko povezale da na kraju možemo govoriti o romanu. Naravno, radi se o tipu romana labave strukture koji kao formu izuzetno volim. Točnije, volim knjige koje su pisane na isti način a koje predstavljaju neku formu između zbirke priča i romana. Danas je ona izuzetno popularna, ali mnoge meni važne knjige pisane su upravo tako; uostalom, iz zbirke novela koje su se čvrsto povezale roman je i nastao. Takve knjige, kojima se uvijek vraćam, jesu "Pjesma košnice" Frode Gryttena, "33 trenutka sreće" Inga Schulza, a tematski uokvirene zbirke priča koje su snažno obilježile jedno razdoblje moga života su "Grobnica za Borisa Davidoviča" i "Enciklopedija mrtvih" Danila Kiša. Konkretno, meni je ova forma omogućila da pišem roman u kojemu je u svakoj priči drugi lik u centru pažnje, dok su oni uokolo na neki način sporedni. Tako svatko od šest glavnih likova dobiva svoju solo dionicu. Ono što mi se čini zanimljivo u vezi s tim jest pitanje zašto je upravo zadnjih desetak godina ova forma postala izuzetno popularna u književnosti, ali i u filmu. Suvremene filmove koji koketiraju s formom omnibusa i labave romane sastavljene od relativno samostalnih priča ne možemo tumačiti samo literarnom ili filmskom modom. Iza svega stoje puno čvršći razlozi, kao što su čvrsti razlozi stajali iza istraživanja svijesti lika u modernom romanu, ili povezanosti prostora, društva i lika u realizmu. Naime, omnibus ili takav labavi roman upravo su ona forma kojom se mogu najefikasnije pokazati specifičnosti i razlike među likovima a da pri tome svi oni ostaju jednako važni. Velika priča o ljudskim pravima preselila se na specifičan način i u literaturu. Polifoni roman je to učinio s idejama, sve su one jednako važne i ponuđene su čitatelju kao uznemirujuće višeglasje. Tako su stvorile sliku tadašnjeg svijeta. Ovo je također jedna polifona struktura koja nam kaže: "Svi životi su jednako važni, svatko od njih ima pravo na svoju priču."
Borite li se i ovom knjigom protiv hrvatskog neokonzervativizma?
Postoji puno efikasnijih načina da se odgovori na konzervativizam. Recimo, ukinuti vjeronauk u osnovnim i srednjim školama i uvesti vjersku kulturu, izjednačiti tako vjernike drugih vjeroispovijesti s katoličkom većinom; oštro u javnosti reagirati na iznošenje stavova koji se kose s ustavom i općeprihvaćenim civilizacijskim normama, sankcionirati ekstremne nacionalističke i fašističke ispade u javnosti, zakonski uvijek reagirati na govor mržnje i netrpeljivosti prema manjinama. Knjigom se to ne može i bilo bi jako naivno kad bi netko to pokušao. Dakle, ni u kojem trenutku, dok sam pisao priče iz ovoga romana, nije mi palo na pamet da se literaturom borim protiv neokonzervativizma. Pogotovo na polju seksualnosti. Htio sam samo pokazati implikacije jednoga načina života, ponekad i vrlo drastične, implikacije jednog civilizacijskog sukoba i okolnosti sazrijevanja koje su više generacijske nego individualne.
Pisac i švicarska banka su u Hrvatskoj oksimoron, tragikomična kombinacija paradoksa i kontrasta
Odlično pišete dijaloge. Kada ćete napisati dramu?
Hvala vam na komplimentu, ali što se dijaloga tiče, prozni i dramski dijalog prilično se razlikuju. To je razlog što mi dramski dijalozi nikako nisu uspijevali, a pokušavao sam već. Od dramskih formi možda mi je zanimljiviji scenarij i mislim, kad bi se radilo o adaptaciji mojih proznih tekstova, da bi to išlo.
Je li točno da srpski redatelj Srđan Dragojević želi snimiti film po vašem predlošku?
Jako volim filmove Srđana Dragojevića, i "Lepa sela" i "Rane", i rado ih gledam jer mi odgovaraju i mentalitet i humor likova i atmosfera koja je apokaliptična i postapokaliptična. Točno je da smo razgovarali o filmskoj adaptaciji mog romana "Smrt djevojčice sa žigicama". Što se mene tiče, bilo bi lijepo kad bi se ta suradnja i dogodila. Uostalom, draga su mi sva tri Dragojevića: Danijel, Oliver i Srđan.
Vi ste kontinentalac, ali jako rado pišete o Mediteranu, napose o Rabu. Odakle fascinacija Rabom?
Fascinacija Rabom je, da tako kažem, moja životna priča. Na taj sam otok prvi put došao s trinaest ili četrnaest godina i poslije toga doživio na njemu tridesetak prekrasnih ljeta. Kao klinci bratić, sestrična i ja jedva smo čekali da odemo na Rab jer je to značilo ferije, slobodu, druženje s prijateljima koji su mahom bili s Raba ili iz Rijeke. Tom otoku svašta dugujem, pa i temu koja se nekako provlači kroz gotovo sve moje knjige.
Smije li gimnazijski profesor književnosti izravno pisati o tabu-temama ljudske seksualnosti?
Smije li? Ja bih rekao ovako: ako piše, mora. Usudio bih se reći da je ovo pitanje najveći neprijatelj školstva u Hrvatskoj. Ono, naime, pretpostavlja pretjerano didaktičku, konzervativnu i uškopljenu školu koja je djeci smrtno dosadna. Ako srednjoškolski profesor istovremeno i piše knjige, on mora pisati potpuno slobodno o svim temama koje ga muče ili koje se pojavljuju kao zanimljiv društveni fenomen. Odgoj nije jeftino licemjerje, odgoj je istina. Nevjerojatno mi je to skrivanje seksualnosti od djece kao da ona u tome ne sudjeluju. E pa, dragi moji, itekako sudjeluju. Žvale se i pipkaju po hodnicima za početak, provokativno se oblače, gledaju pornografiju na internetu, njihov je seksualni život u tim godinama, neovisno o tome jesu li već konzumirali spolni odnos ili nisu, neusporedivo bogatiji od odraslih koji smatraju da bi ih od svega trebalo udaljiti. Hoćemo li mlade zatvoriti u rezervate nejebice, u geto lažne čednosti, hoćemo li ih uvjeravati da se puše samo cigarete? Moramo biti otvoreni, govoriti istinu, naravno ne na vulgaran način, i moramo obrazovati i na tom području. Pogotovo zato što crkva permanentno sprečava donošenje adekvatnog programa za spolno obrazovanje djece po školama i pokušava nametnuti svoje shvaćanje seksualnosti po kojemu ne živi nitko, pa čak ni svećenici koji su službeno u celibatu.
Navodno ste htjeli biti astronaut, arhitekt i gangster. Pa kako ste postali pisac?
Pripadam generaciji koja je praktički s kahlice u dnevnoj sobi gledala spuštanje čovjeka na Mjesec, a svemirski letovi bili su neiscrpna tema za igru. U to vrijeme Josip Kotnik je bio slavna ličnost, upravo je on komentirao šetnju Neila Armstronga po Mjesecu. Svi smo kao klinci htjeli biti astronauti. Arhitektura je moja puno kasnija i zrelija ljubav. Međutim, moja susjeda Marina, koja je četiri godine starija, studirala je arhitekturu i cijele noći crtala ili spremala matematiku. Toga sam se najviše i uplašio: matematike. Zato sam i izabrao posao bez matematike, literaturu.
Od novčanih iznosa dviju književnih nagrada svojedobno ste kupili auto. Znači, ne štedite za starost u švicarskoj banci?
Pisac i švicarska banka su u Hrvatskoj oksimoron, tragikomična kombinacija paradoksa i kontrasta.
Izdavač tvrdi da se svaka vaša knjiga proda u više od 10.000 primjeraka, što znači da vas publika voli. Da li joj podilazite?
Kad su me u povodu prošle knjige upitali zašto sam za temu izabrao upravo starce na maturalcu, odgovorio sam da još jedino stariji ljudi čitaju. Kad me je jedna gospođa upitala zašto sam za priču Potrči doktora odabrao znanstvenike s Instituta Ruđer Bošković, odgovorio sam kako računam da su oni obrazovani ljudi koji osim znanstvenih radova čitaju još nešto. Pa ako samo polovica znanstvenika kupi knjigu, rasprodat će se tri prosječne hrvatske naklade. Kad me pitaju zašto pišem o Rabu, odgovaram kako računam da će barem trećina otočana i onih koji su povezani s njima kupiti knjigu. Ali kažem i da ću odsad pisati i o Visu i da ja tako, tiražno, osvajam otok po otok. I mnogi otočani će kupiti knjigu da vide jesam li slučajno ismijao njihove susjede. Ovi su odgovori, naravno, koketerija čovjeka koji je siguran da svoje knjige ne piše iz tih razloga. A na pitanje da li podilazim publici, odgovaram rezolutno: ne podilazim, ja im izlazim ususret.
Mnogi su pisci otišli u diplomaciju. U kojoj biste zemlji vi rado bili veleposlanik?
U kušnji sam da vam na ovo pitanje odgovorim diplomatski, ali ipak ću iskreno. U diplomaciju se do sada nisam gurao jer volim jesti prstima, a i strane zemlje me plaše i nerviraju. Stoga za mene to nije pitanje u kojoj zemlji, nego u kakvoj. Mislim da će se mnogi diplomati i nediplomati složiti da bi to trebala biti zemlja sigurna, ali ne i dosadna, da ima terorizma taman koliko je zanimljivo, da je na jugu, ali da ima klimu kao Švedska i Norveška ljeti, da je bogata, ali i egzotična, da se slonovi u njoj boje polarnih medvjeda, da je aristokratska republika s elementima samoupravljačkog socijalizma...
Bojite li se islama ili njegove suvremene percepcije?
Da, jako me plaši. Pogotovo me plaši radikalizacija do koje bi mogli dovesti teroristički napadi kakvi su se nedavno dogodili u Parizu, Sarajevu i Maliju. Oni će dovesti do jačanja desnice i snažnog antimuslimanskog raspoloženja u Europi, ali i drugdje, a s tim će doći i snažnija radikalizacija onih muslimana koji danas nisu radikalni. Najteže je kad je čovjek stavljen u situaciju da mora birati između dvije jednako radikalne i krvoločne sile. Tako biva u ratovima. Svjedoci smo da europski muslimani prosvjeduju protiv terorizma i radikalnoga i krivo tumačenog džihada. To se događa u pojedinim zemljama, ali još se nije dogodilo ono što se, nadamo se, mora dogoditi: da se na jednoj konferenciji nađe stotine imama iz raznih europskih i neeuropskih zemalja, da se jedno snažno i autoritativno muslimansko vijeće na svjetskoj razini odluči osuditi terorizam. I, neka taj autoritet na svjetskoj razini izda fetvu koja bi osudila svako ubijanje uime Boga.
Navodno je pjesnik Danijel Dragojević svojedobno odbio članstvo u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Biste li ga vi prihvatili?
Ne znam bih li ušao u Akademiju, ne mislim o tome.
>> Ovo mi je najveći roman dosad, a naši se čitatelji boje debelih knjiga
