U vremenu domaće hiperprodukcije glumaca, kada se svi bore za svoj komadić posla, Nataša Janjić Lokas može se pohvaliti brojnim projektima.
Lijepa 33-godišnja Splićanka trenutno radi na predstavi “Ritina škola”, u travnju kreće promocija filma “Atomski s desna” Srđana Dragojevića koji je lani snimala u Crnoj Gori, a i jedna je od pet glumica u zasad tajnovitom projektu Renea Bitorajca. Trčeći s probe na probu, Nataša je malo zastala, uhvatila dah i strpljivo odgovarala na naša pitanja.
Kako teku pripreme za “Ritinu školu” u kojoj igrate s Markom Torjancem?
– Premijera je predviđena za 7. travnja u maloj dvorani Lisinski, gdje ćemo i dalje igrati, no jednu ćemo izvedbu za publiku imati nešto ranije. S Markom je užitak raditi i ovo nije naša prva suradnja. Odlično se razumijemo i lako komuniciramo. Na probama smo se prilično zabavljali, nadam se da će i publika uživati s nama.
U predstavi igrate frizerku koja se želi obrazovati i naučiti književnost. Jeste li ikada maštali o tome da budete frizerka?
– Ovom predstavom želimo pokazati kako ljubav prema književnosti nije rezervirana samo za struke koje se pobliže bave njome, već, baš naprotiv, kako je ona nužna za dublje razumijevanje života i ljudske psihologije, a ta potreba bliska je svima. Nisam maštala o tome da budem frizerka, ali smo se u djetinjstvu često igrali frizerskog salona, kao i trgovine, ali maštala sam da ću biti veterinarka, detektivka, arheologinja, balerina…
Zbog eksplicitnih scena film “Atomski s desna” u kojem igrate Bosanku Maju ne preporučuje se mlađima od 18 godina. Kako vi gledate na film? Preliberalan je?
– Provokativan. Kao, uostalom, i svaki Dragojevićev. No vjerujem da nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Bili ste aktivni u kampanji “Protiv” prije referenduma, “Fine mrtve djevojke” digle su veliku prašinu, sada ovaj film koji se ne preporučuje djeci... Namjerno birate društveno delikatne projekte?
– Sretna sam kad sam dio takvih projekata. Smisao umjetnosti oduvijek je bio provocirati, zapitati, mijenjati predrasude, baviti se gorućim temama koje živimo... Kad napraviš predstavu ili film kojemu je uspjelo ispratiti publiku s nekom promjenom u načinu razmišljanja, kada im osvijetliš nešto što potiskuju ili ne razumiju, onda sam i sama sretna što moj posao ima neki viši smisao i misiju, a ne samo isprazno zabaviti.
Rene Bitorajac sprema žensku verziju “Spektakluka” u kojem i vi glumite. O čemu je točno riječ?
– O pet glumica koje iz ženske perspektive duhovito analiziraju muški rod. Ne bih rekla da ima poveznice sa “Spektaklukom”, ali vjerujemo Reneovu smislu za humor. Nije mu nimalo lako s našim mušicama, ali čini se da uživa.
Izjavili ste da biste htjeli raditi malo više komedije. Je li ovaj Bitorajčev projekt put k tome?
– Vremena su toliko teška i frustrirajuća da sve manje smisla vidim u drami. Jednostavno mi je i samoj teško patiti na sceni i proživljavati tragediju pa onda mislim da je pravo vrijeme za smijeh. Raditi humor nije jednostavno, ali sigurna sam da se i kroz njega može puno reći.
Doživljavate li sebe kao zabavnu, duhovitu osobu?
– Ne, ali me drugi tako doživljavaju.
Govorili ste da nakon sedam godina odlazite iz Gavelle. Ipak, još ste tamo. Što se promijenilo?
– Procijenila sam da ugasiti radno mjesto na koje trenutno nitko neće moći doći umjesto tebe nije ono što napraviš u ovim kriznim vremenima. To je porazno, ali nadam se da će se i to promijeniti pa ću ponovno donositi odluke koje osjećam da mi intimno trebaju, ali tek kad fluktuacija bude moguća. San o slobodi je preuranjen, ali želim vjerovati da je moguć.
Danas je luksuz biti zaposlen
Tada ste govorili da ste premalo plaćeni. Slovite za jednu od najboljih domaćih glumica pa se nameće zaključak da, ako vi niste pristojno plaćeni, kako je tek drugima?
– Danas je luksuz, čini se, uopće imati sigurno zaposlenje. Od glume se očito da živjeti, ali da je bilo dana kad se živjelo bolje, bilo je. Trenutno radim na dva projekta izvan Gavelle pa sam tako nahranila svoju potrebu za novim ljudima i scenama, no premalo se snima. U Hrvatskoj ne postoji filmska karijera, ona traje tek nekoliko godina i s vremena na vrijeme, a kazalište, na sreću, ostaje sigurna luka. Ono što mu nedostaje više je izazova, hrabrosti, raznovrsnosti, kao i to da se mnogi njime overdoziraju, a od njega ne mogu toliko lagodno živjeti.
Kada uhvatite slobodnog vremena, kako ga najradije provodite?
– Uživam sa svojim prijateljima, u kućnim druženjima, odlascima u kazalište, kino, na koncerte, kuham, čitam, gledam genijalne strane serije, idem u teretanu, šetam psa…
Godinama živite u Zagrebu. Nedostaje li vam Split, more, “laganini” način života?
– Što sam starija, sve više! Nekako želim vjerovati da ću u daljoj budućnosti ipak živjeti uz more. Ovaj tempo života zahtijeva puno novca, samim time te tjera da puno radiš da bi si takav život mogao priuštiti... Vjerujem da bih s puno manje novca mogla sretno živjeti u manjem gradu, a imala bih puno više vremena za sebe, obitelj, hobije...
Koji je vaš životni moto?
– Sad i ovdje. Trudim se na to redovito podsjećati.
Vrati se u Split i ne vračaj se više!