Genijalnim glazbenim i glumačkim sposobnostima televizijsku publiku Vanda Winter osvojila je u seriji "Stella" te showu "Tvoje lice zvuči poznato", a jednako je uspješna i u aktualnom mjuziklu kazališta komedija "Mamma Mia". S Vandom smo razgovarali o glazbi, glumi, perfekcionizmu i udaji za Ivana Parlova.
Koji vam je lik dodijeljen u mjuziklu "Mamma Mia"?
Igram 20-godišnju Sophie Sheridan koja je odrasla na grčkom otočiću. Odgojila ju je samohrana mama koja joj nikad nije htjela otkriti tko joj je tata, no igrom slučaja Sophie nalazi mamin dnevnik i otkriva da postoje tri potencijalna kandidata među kojima se krije njezin otac. Kako se uskoro bliži dan njezina vjenčanja, Sophie na prijevaru poziva tu trojicu kako bi ih upoznala, a tu počinje zaplet. Ulogu igram u alternaciji s kolegicom Anom Kraljević što je super, jer alternacije čine da život čitave predstave ne ovisi o pojedincima.
Što je bilo najteže u pripremi predstave?
Dosta je simultanog plesa i pjevanja, tako da je naš koreograf Igor Barberić tražio da sve tekstove i songove naučimo i prije nego što smo počeli s koreografskim, odnosno glumačkim probama. Svi solisti, osim što izvode svoje glazbene brojeve, cijelo vrijeme pjevaju i prateće vokale. Naime, ansambl mjuzikla nije tako velik, a zvuk mora biti bogat.
U usklađivanju plesa s pjevanjem imali ste dobru praksu i iz showa "Tvoje lice zvuči poznato"?
Emisija "Tvoje lice zvuči poznato" pripremila me jer smo sve koreografske brojeve i u showu radili s Igorom. Tako sam na neki način bila "baždarena" za rad na ovom mjuziklu. S druge pak strane svaki je takav projekt priča koja nastaje od nule. Rad na predstavi tekao je ugodno i bezbolno jer je Igor organiziran i s njim nema praznog hoda. U kratkom roku kvalitetno je digao predstavu na noge, a sudeći prema prvim reakcijama – i publiku.
Imate li savjet za nove natjecatelje TLZP-a?
Teško je tu biti pametan i dati savjet. Koliko god se trudio unaprijed, ne možeš se pripremiti. Možeš se jedino baciti u vatru. Mislim da je tako i najbolje jer, što više razmišljaš, više očekuješ i opterećuješ se. Moj problem u showu bio je baš u tome što sam se teško rješavala svog perfekcionizma. S obzirom na to da je transformacija u određeni lik, uz pjevanje i ples, nešto što radim "za ozbiljno", imala sam visoka očekivanja i teško sam se prepuštala zahtjevu da izvedbu zasnivam na trenutku i inspiraciji za zafrkanciju. No s vremenom sam se istrenirala i, kad smo završili sa snimanjima, imala sam dojam da bih, uz deset dana odmora, mogla sve ispočetka.
Tko vam je od tih likova najbolje sjeo?
Najdraža mi je izvedba "Lambade" Loalwe Braz i grupe Kaoma zato što nisam očekivala da će mi ta transformacija dobro sjesti. Ipak je njihova pjevačica putena crnkinja, a ja sam prilično tanašna bjelkinja. Međutim, kad su mi nalijepili obraščiće, poprskali me, nalijepili mi periku i odjenuli šarenu haljinu, dalo mi je to dimenziju za koju nisam ni znala da je imam.
Volite li takav tip izazova ili se bolje osjećate kad radite u svojoj sigurnoj zoni?
Na Akademiji postoji ispit iz maski u kojima se studenti odmiču od svojih privatnih karaktera i svega što im je blisko te čine iskorak u znatne pomake u mimici, govoru, kretnjama... Ti su ispiti obično najuspješnije i najposjećenije ispitne produkcije jer nam u ranoj fazi demonstriraju koliko je fenomenalan i oslobađajući osjećaj izaći iz onoga što ti je poznato. Kad govorimo o sigurnoj zoni, ja volim sve stvari dobro uvježbati i moram imati dovoljno vremena i prostora da svoju kreaciju upoznam i istražim do kraja, tako da se u njoj osjećam ugodno. Poanta profesionalizma i jest u tome da se stručno pretvaramo da smo u sigurnim zonama.
Koliko vas perfekcionizam koči?
U nekim stvarima zasigurno me tjera naprijed, u nekima me malo koči, a vjerojatno ima ljudi oko mene kojima to ide na živce ili onih koji baš to kod mene cijene. Tko zna kako bih i sama reagirala na sebe da se promatram iz druge perspektive... Ali to sam ja. I ne mogu si pomoći pa, primjerice, deset minuta prije nego što moram izaći iz stana počnem pospremati jer ne mogu izaći dok sve nije na svom mjestu.
Vole li redatelji takav perfekcionizam i štreberski pristup?
Kako tko. Načelno, redatelj koji zna što želi, uvijek poštuje procese svojih glumaca. Osim toga, kod mene je to pitanje odgovornosti više nego nesigurnosti. Sve suprotno od toga djeluje mi neponizno, a mislim da u ovom poslu i te kako moramo biti ponizni.
Jeste oduvijek znali da su gluma i glazba ono čime se morate baviti?
Ne bih rekla oduvijek jer nisam odgajana na taj način, roditelji me nisu usmjeravali da se bavim glumom ili glazbom. Dijete sam iz male sredine i dobar dio djetinjstva morala sam se zadovoljiti onim što mi je bilo dostupno pa sam tako, recimo, išla na folklor. Ali kad nosiš u sebi želju za samoostvarenjem, nađeš svoj put kao i rijeka koja nađe svoj rukavac da se ulije tamo gdje treba. Kroz folklor i dječju igru došla sam do glazbe i trebalo mi je neko vrijeme da priznam sebi kako je to posao koji je stvaran i ozbiljan te da nije hobi. Kad sam shvatila da su glazba i pozornica ono što želim i da nije bauk reći to naglas, odlučila sam ići do kraja.
Što su vam ispušni ventili izvan kazališta i glazbene pozornice?
Volim crtati i rado portretiram ljude. Nekad čak za čitaćih proba skiciram kolege i svi su mi tekstovi puni crteža. Ne pokazujem ih baš drugima jer ih većina ostane na nivou skice, ali portrete koji mi uspiju rado poklonim. Volim pogledati dobru seriju i pročitati dobru knjigu, a volim i ništa ne raditi. Ili raditi bilo što, smo da nije iz planera.
Suradnja s modnim dvojcem iz eNVy rooma traje već desetljeće, što vas je privuklo k njima?
Njih dvojica pridobila su me svojim osobnostima! Jako su tankoćutni i dragi i upoznala sam ih kad sam praktički bila još dijete. Prepoznali su u meni sramežljivu djevojčicu i znali su to cijeniti, čak i u svijetu u kojem se sramežljive djevojčice ne njeguju. Njih dvojica prije svega su dobre osobe i odlični dizajneri koji s godinama poslovično bivaju sve bolji i uživam u njihovim kreacijama.
Nije bilo dvojbe kome prepustiti dizajn vjenčanice?
Ne, i kako su se počeli sa mnom veseliti, mislim da ću ih morati zauzdati u idejama. Znam sigurno da ćemo na kraju biti zadovoljni i oni i ja.
Prije godinu dana izjavili ste da ste prerasli fakine. Je li sa zrelošću došlo i to da ste počeli cijeniti neke druge stvari kod muškaraca?
Pa, naravno, imat ću 31 godinu za mjesec dana i moja percepcija muškog roda odavno se ne oslanja na iskustva koja sam imala sa 18 godina. Prekrasno je kad u životu sretneš tog jednog čovjeka s kojim poželiš imati nešto više. Tad više ne postoje fakini i "nefakini". Tad postoji samo taj jedan.
Je li vas iznenadilo što ste brzo shvatili da s Ivanom želite provesti život?
Iznenadilo me što sam srela njega koji mi odgovara na toliko razina da sam to mirno mogla poželjeti.
Vjerujete u jednu ljubav za cijeli život?
Bojim se išta reći da se ne ureknem, ali svakako bih u svom životu voljela dati sve od sebe za jednu ljubav kroz cijeli život. Usuđujem se vjerovati da imam kapacitet za to. A što nam život nosi, to ionako nikad ne znamo.
>>Vanda Winter: Udajem se za čovjeka kojeg volim i sretna sam!
koja aura bezsadržajnosti, karizme ni za lijek, mlitava...tko ju gura u medije?