Iz sela su izlazili pirotehničari, a u selo sam ulazio ja, car, kralj,
pobjednik, akviziter “Boban knjige” koji ni od nepismenih, ni od
slijepih, ni od nezaposlenih ne odlazi bez prometa od bar tisuću kuna.
Kad bi me slušali gdje predstavljam knjigu o zdravlju, oni ne bi ni
mislili da kupuju običnu knjigu, nego eliksir zdravlja i mladosti i
samo su se čudili kako su dosad uopće preživjeli bez nje. Kupcima mojih
kuharica nosnice su se punile zamamnim mirisima a sline navaljivale na
usta, pa bi mi nestrpljivo otimali knjigu i bježali s njom u kuhinju
kao da iz nje ima iskočiti raskošan objed.
Bio sam gladan izazova i krstario sam selima spaljenim ratom,
načičkanim minskim poljima i zaraslim u grmlje, bagru i korov. Tog sam
se dana našao u srcu Prašnika. Od dvadesetak kuća u selu deset ih je
čitavih, donekle obnovljenih. No u većini nitko ne živi; nekom sam
djedici za stotinjak kuna prodao “Kako uspjeti u životu”, i to je bilo
sve.
Jedno predstavljanje nije urodilo prodajom, a u drugim čitavim kućama
nikoga nisam našao. Neki bi možda rekli da je makar i jedna prodaja u
takvoj vukojebini uspjeh, ali ja srećom ne spadam u takve. Vraćajući
se, spazim da se iz dimnjaka jadnog kućerka, majušne potleušice
rascijepljene granatom koju pri prvom prolasku nisam smatrao vrijednom
posjeta, sad vije dim. Samo se po tome moglo vidjeti da tu netko živi.
Prošao sam kroz usko duguljasto dvorište, nogama uklanjajući crne zmije
s bjeličastim trbusima koje su se sunčale na stazi. Pokucam. Iznutra se
začu slabašan glas.
Za stolom sjedi mršav starac, nalakćen na karirani plastični stolnjak.
Premda je toplo, u šporetu pucketaju crvi u suhim drvima, a kraj njega
je krevet u kojem netko spava.
– Au, vi stigli, doture! Dob’la vas Mara, znači? – reče starac.
– Dobila, čiča, dobila – odgovorio sam. Nije prvi put da me po ovim
selima zovu doktorom zato što sam prodavao knjige o zdravlju. – A u
čem’ je problem, ni’ vam dobro?
– Ma men’ je dobro, doture, al’ je mojoj Pili lošo. Još jučer legla i
ne ustaje, pa sam reko našoj Mari nek vas pozove, ona jedina ima
telefon u selu.
Ostavio sam knjigu na stolu i prišao krevetu. Bako Pila leži u
vojničkom stavu mirno, stroga, dostojanstvena, kao na smotri. Ukočena.
Mrtva. Ništa manje mrtva nego Tutankamon.
– More li raki’ca, doture? – upita starac.
– Ma može, čiča. Čim se pobrinem za vašu Pilu.
Stari ode po rakiju, a ja sjednem na rub kreveta glumeći kako
pregledavam “bolesnicu”. Tijelo joj je hladno i ukočeno; mora da je još
jučer umrla. Ali oči su joj još žive i, što ih duže gledam, sve mi se
više čini da te oči nešto hoće od mene. Ubrzo mi taj pogled postane
neizdrživ; okrenuo sam baku na bok, licem prema zidu; sad je izgledalo
kao da stvarno spava.
– Je l’ puno lošo? – upita starac koji se vratio s rakijom.
– Još će ona vama plesat noćas, čiča moj, al’ da nisam došo, moglo je
bit svašta – odgovorio sam bez razmišljanja.
– A-u, doture! Kad bi to bilo! A nekad se ona vrtla ko vila, a i mene
bogami znala zavrtit, sam’ šta je prošlo naše vrćenje. Sad sam’ čekamo
da nas Onaj pozove. Evo, izvolte.
– U zdravlje, čiča. A vi nećete?
– Ne smim. A voljim – reče on nekako čeznutljivo.
– Pa jesam ja dotur il’ nisam, sam’ vi popijte, dobro će vam činit –
kažem ja jer mi pred oči izbije slika starog kad jednom shvati da je
ostao sam, bez bako, usred ove minirane prašume.
Stari potegne jednu, pa drugu. On možda nije smio, ali je svakako
mogao, pa smo uskoro ušli u dobar ritam, rakija je klizila, sudarali
smo se čašama, ispijali, sudarali. Boca puče; stari ode po drugu. Tad
mu, onako usput, prodah knjigu o zdravlju. Kad me on upita koliko je
dužan za moj posjet, ja sam rekao ništa; ali da ovaj priručnik,
namijenjen ljudima udaljenim od zdravstvenih ustanova, nažalost nije
besplatan kao što su besplatne moje usluge i ja ga najradije ne bih
njemu ni ostavljao da me na to ne tjeraju pravila struke ali i velika
korisnost samog priručnika koji omogućava čovjeku da u nuždi pomogne
bilo sam sebi bilo drugome.
Ispunim zaključnicu, on mi da sto kuna, a ja mu još objasnim da će mu
ostale četiri uplatnice stići poštom. On je zapravo htio sve platiti
odmah, ali reče da je blagajna u Pilinu fertunu, a ni on ni ja nismo
željeli buditi Pilu.
Moj posao je bio gotov i, što se toga tiče, mogao sam otići. Ali nije
mi se išlo. I starac i ja bili smo već prilično pijani; zadnjih sat
vremena on je uglavnom drijemao, mrmljajući povremeno neke važne riječi
koje i nisu bile upućene meni. Očito je mislio da razgovara s Pilom.
Ostavio sam ga da na miru spava i prošetao do druge prostorije. Bila je
to spavaća soba kojom je dominirala psiha s velikim zrcalom i dva
ogromna starinska kreveta, nakrcana poput riječnih lađa spremnih za
isplovljavanje. Na prvom – veliki jastuci od perja, perine i pokrivači,
naslagani skoro do stropa. Taj me slabo zanimao. Prišao sam krevetu s
odjećom. Nisam se žurio, birao sam polako, najprije tamnoplavu suknju
posutu jedva vidljivim zvijezdama, pa crnu bluzu s crvenim cvjetovima,
bordo prsluk i zelenu maramu protkanu zlatnim i srebrnim nitima. Bako
je bila visoka i sve mi je izvrsno pristajalo, a boje tako složene da
sam naprosto blještao.
Tad shvatim da mi se piša. Izjurio sam van, zadigao prednji dio suknje
pa muški nemilosrdno zalio prašnjavu zemlju pod sobom. Jedva da sam ga
otresao, a s puta me pozdravi neka žena:
– Faljen Isus, bako! Jel vam išta bolje?
– Navike, dite moje! Pa vidiš i sama, nikad i nisam bila bolje! –
odvratim glasom koji nije bio moj i koji je morao biti Pilin, pa se
vratim u kuću, pokrijem pokojnicu preko glave, a zatim na radiju
pronađem odgovarajuću glazbu.
Tren poslije pravio sam po kuhinjici čarobne korake, draškajući u
prolazu uspavanog starca. Nije prošlo dugo, a on se trgne, protrlja
oči, pa stane hihotati svojim bezubim ustima:
– A ja doturu nisam virovo kad mi reko da ćeš ti još danas plesat. A ti
se evo vrtiš ko u najboljim godinicama!
– Sam’ ti dojdi, moj dido – kažem, pa ga primim za ruku i uvedem u svoj
čarobni krug. On se i dalje ludo smijao.
– Kolko ima da se nismo ovak’ vrtili, a, Pilo?
– A to ne znam, sam’ znam da ćemo se odsad stalno vrtit, do smrti, pa i
poslije, na onom svitu.
– Baš smo sritni nas dvoje, Pilo.
– Baš jesmo – potvrdim mu, pa utisnem dugi poljubac u starčeva usta. On
poče gubiti zrak. Više ga nisam puštao. Držao sam ga čvrsto i okretao
oko sebe, sve brže i brže, sve dok nisam shvatio da on više ne stoji na
nogama, nego ga ja, mlitavog i neobično lakog, zapravo nosim na rukama.
Tad spustim starca na krevet, okrenem Pilu licem prema njemu, a njegovu
ruku prebacim preko njezina boka. I tako mi se učini baš dobro.
Pilinu sam odjeću vratio na mjesto, a zatim sjeo za stol za kojim smo
obojica još nedavno pili, nalio još jednu rakiju, pa je polako ispijao
promatrajući stare ljubavnike koji su imali sreću da oboje umru u par
sati a da nijedno ne sazna za smrt onog drugog. Čak mi se i Pilino lice
činilo nekako manje strogo.
Zatim ispravim zaključnicu, prekrižim “plaćanje na rate” i dopišem da
je plaćeno gotovinom, što je uz 15 % popusta iznosilo točno 481,00 kn.
Iz Pilina fertuna uzmem traženi iznos i napustim kuću. Taman pred
kapijom ispriječi mi se crna debela zmija, ali ja je nogom snažno
napucam u grmlje, pa izađem van, na sunčani drum. Ja car, ja kralj, ja
šampion.
16. priča: Zoran Malkoč: Kad sam bio bako Pila, mrtva, a u najboljim godinama
import
01.08.2008.
u 13:55
u 13:55
