Dao sam otkaz Leu. Već treći put, slučajno, nailazim na zatvoren dućan.
Nije ga ni otvorio. Pojavio se poslije jedanaest sati.
“Sorry, zaspao sam”, kiselo mi saopći. “Misliš da ima smisla da i dalje
radim?”
“Nema, radit ću sam, dok ne pronađem nekog.”
Volim biti okružen gramofonskim pločama i cedeima. Dođem u devet,
naručim obilnu bijelu kavu iz kafića pokraj i pustim “Young Americans”.
Noge mi se vrte same od sebe, odjednom ulicom prolaze privlačnije žene
koje mi se smješkaju, oblaci plešu nebom. Nije svaka muzika za svaku
priliku. Treba imati osjećaj, feeling. Brbljanje s mušterijama o glazbi
oduvijek mi leži.
Otvorio sam second hand trgovinu rabljenim gramofonskim pločama i
kompaktnim diskovima, nakon što mi je postalo jasno da nikad neću moći
živjeti od sviranja. Od lokalne atrakcije, bend mi se pretvorio u
nacionalnu katastrofu. U većinu prostora za svirku zabranjen nam je
pristup. Dobar glas se proširio. Moja prekenjavanja i ekscesi bili su
zanimljivi još samo policiji i šačici fanova, koja se pretvarala u
razuzdanu hordu, dok bi se zidovi kluba u mojoj percepciji pomicali na
dimenzije sportske dvorane.
Gomila je izvikivala moje ime : “Moris, Moris, Moris, Moris-on,
Moris-om, Moris-ay!!!!!” Flashevi su se ponavljali a ja bih se budio
usred praznog kluba, svaki put u drugačijoj nevolji. Usred vlastitog
izmeta i bljuvotine, ponekad polugol, ponekad krvav.
U vidokrugu mi se ukaže poznata faca i prene me iz dubokog
razmišljanja. To je to, skviknuo sam.
Prekasno sam prestao s alkoholom. Delirij. Umjesto bijelih miševa
priviđja mi se James Bond. Najnoviji. Nedavno je dobio ulogu. Gledam ga
prestrašeno. Smješka se kopajući po cedeima.
Pružajući mi “Solid air” Johna Martyna, upita me: “Leo ne radi?”
“Više ne , dobio je otkaz.”
“Šiiiiit, gdje ga mogu naći?”
“Nemam pojma, možda u kafiću pored.”
“U 'Žutoj podmornici’?”
“Da, pokušajte.”
Najjavniji tajni agent traži Lea? Možda mu nisam trebao dati otkaz?
Pokušavam zapodjenuti konverzaciju o glazbi. Nisam mu zanimljiv, ili je
ljut zbog Lea. Odakle se znaju uopće i koji će mu kurac prodavač u cd
shopu. Ako ga nešto zanima o muzici, tu sam. Triput se bolje kužim u
glazbu nego Leo.
Između trgovine i kafića nalazi se mali stan u kojem živi starija
gospođa s drugim, ne i zadnjim, mužem, kako će se stvari poslije
odvijati. Obožava visjeti na prozoru prizemlja, u visini glava
prolaznika. Pokušava zapodjenuti razgovor, sa svime što se kreće u
blizini. Ponekad bi joj to uspjelo, no uglavnom bi ljudi prošli ne
obraćajući pažnju.
Povremeno se, za vrijeme pasjih popodneva, dogega i stane pred vrata
dućana vabeći bilo mušterije, bilo osoblje. Njiše se prebacujući težinu
zaobljenog tijela, s noge na nogu. Ko raca. Glasa se više poput guske.
Uime dobrosusjedskih odnosa, trudim se koliko već mogu izdržati.
“Znam ja kaj vi tu držite u tim kutijama za te male pločice.”
Namrštim obrve u znak čuđenja.
“Kaj bi držali, to su vam kompakt diskovi, oni su umjesto onih starih
crnih ploča, digitalna tehnika,”
“Digitron ili ne, znam ja kaj je tu unutra.”
“Za boga miloga, evo pogledajte, kaj bi bilo unutra, vidite da je cd!”
“Da, ali konobar iz 'Podmornice’ stalno dolazi i posuđuje te deceje i
onda ih vraća kad ih isprazni.”
“Pa valjda puštaju muziku u kafiću, pa kad im dosadi, onda zamijene
cd-e?”
“Gospon, ja vam pratim ko ulazi i izlazi iz birtije i furt su to neki
drogeraši, i kad oni dojdu, onda konobar mijenja te kutije. Pa nis’ vam
ja naivna.”
“E, baka draga, sad ste stvarno pretjerali, nemam više vremena, čekaju
me mušterije, zdravo.”
“Mogu preslušati malo ovaj zadnji od Nick Drakea?”
“Pink moon?”
“Ne ovaj s neobjavljenim stvarima, posthumni.”
“A Time of no reply, može, može.”
Za to vrijeme u kutu mršavi momak nezainteresirano ali nervozno
prelistava ploče. Vrti ih prstima ne gledajući u njih. Prsti su mu
žutocrni i izgrebani. S nelagodom okreće glavu amo-tamo, skenirajući
čas mene čas ostale kupce. Vjerojatno želi nešto popaliti. Neurednu
glavu krase mu zubi koji se po nijansi slažu s prstima. Prilazi mi tek
kad se dućan isprazni.
“Je li Leo ostavio nešto za mene?”
“Nije, ali možda ja mogu pomoći. Kakvu glazbu volite?”
“Volim New York Dollse, Nirvanu, ma svašta, ali nisam mislio na glazbu.”
“Nego?”
“Pa na dva grama, koja sam naručio.”
“Kakva dva grama, čega?”
“Ma, sorry, ništa, ništa, hvala, do viđenja”, okrene se i odjuri.
Ništa mi nije jasno. Kad se scena ponovila sutradan oko podne, s nekim
drugim tipom, pa kasnije još nekoliko sličnih priča, posložio sam
puzzle. U nekoliko dana u dućanu se promuvalo dvadesetak
najrazličitijih likova u potrazi za raznovrsnim opojnim sredstvima. Od
prosjaka do budžovana, od šminkera do hašomana, od yuppieja do hippija.
Svatko je tražio svoj otrov, a svi su ga nabavljali u malom cd shopu na
rubu centra grada. Kod Lea. Baba je informiranija od mene. Prošlo je
mjesec dana dok se svi nisu izredali i skužili da nema više Lea pa nema
ni stimulativnih sredstava, barem ne u cd shopu. Da su pitali za neki
alkohol, rado bih im pomogao, barem savjetom.
Leo se u međuvremenu snašao i premjestio poslovanje u “Podmornicu”.
Tajni agent dolazi sve vrijeme. Snimaju neko akcijsko smeće. Radnja se
događa djelomično u Rusiji, vjerujem. Po gomili plavokosih, plavookih
gorostasnih statista, koje prokleti tajni agent dovodi da okrijepe dušu
i mozak. Zanimljiva škvadra okuplja se tu. Curice svih dobnih,
socijalnih, etničkih skupina i rasa.
Leo je glavni. Uživa u svom značaju. On i 007. Ne trebaju više cedee.
Provale veselja i otkačenosti upražnjavaju uz neku drugu, čudnu muziku.
Ako je dobra curicama, dobra je i tajnom agentu. I prljavom, pokvarenom
plaćenom ubojici i njegovim jatacima. Kako i ne bi kad se uz ovu glazbu
pleše po stolovima, skida se odjeća, a sve nerijetko završava oralnim
seksom. Ko već kome stigne.
No, ubrzo je snimanje akcijskog spektakla dovršeno. Oduševljenje Leom i
njegovom ekipom najednom je splasnulo. Balon njegova samopouzdanja i
vjere u vlastitu veličinu ispuhao se i naličio na odbačeni
upotrijebljeni kondom. Treba mu nešto da ga digne, a nadohvat
ruke ima sve što mu treba. Od bombončića do cocktaila. Kruto, tekuće,
plinovito.
Gorivo kakvo poželiš. Spuštanje, dizanje, lebđenje, ronjenje, letenje.
Za mjesec dana navukao se tako da od prodaje više nije mogao zaraditi
ni za vlastite potrebe. Probudio se među kantama za smeće, jednog dana.
S plavim okom i slomljenom rukom. Samo kao upozorenje, ako ubrzo ne
plati dobavljačima. Otad mu se gubi svaki trag.
Uvjeren sam da su ga smaknuli ili prodali u bijelo roblje. Mnogo godina
kasnije, viđen je u rodnom mjestu, malom gradiću u kojem mu je otac
lokalni moćnik i političar. Ima posao u državnoj službi. Udebljao se i
zaokruglio ko mali pajco.
Njegov kolega konobar prošao je nešto lošije. S gomilom sačme u mozgu
preselio se u vječna lovišta.
Uredno nastavljam svakodnevnu diskusiju s gospođom susjedom i redovito
je zovem na kavu. Da budem u toku s najnovijim zbivanjima. Prešli smo i
na političko-gospodarsku situaciju u zemlji i svijetu.
Moram je danas pitati da li i u koje dionice da uložim. Zauzvrat joj
povremeno obavim kupovinu špeceraja. Gospođa je zakon.
PRIČA Nagradni natječaj
18. priča: Davor Varga: U službi njegova veličanstva
import
15.08.2008.
u 17:53
u 17:53
Ključne riječi
